Grčko-perzijski ratovi

Grci iz klasičnog razdoblja vjerovali su da je, u mračnom dobu koje je uslijedilo nakon kolapsa mikenske civilizacije, značajan broj Grka pobjegao i emigrirao u Malu Aziju i tamo se nastanio.Ti su doseljenici bili iz triju plemenskih skupina: Eoljana, Doraca i Jonjana.Jonjani su se naselili oko obala Lidije i Karije, osnovavši dvanaest gradova koji su činili Joniju.Gradovi Jonije ostali su neovisni sve dok ih nisu osvojili Lidijci iz zapadne Male Azije.Perzijski princ Kir poveo je pobunu protiv posljednjeg medijskog kralja Astijaga 553. pr. Kr.Dok se borio protiv Lidijaca, Kir je poslao poruke Jonjanima tražeći od njih da se pobune protiv vladavine Lidije, što su Jonjani odbili učiniti.Nakon što je Kir završio s osvajanjem Lidije, jonski su se gradovi ponudili da budu njegovi podanici pod istim uvjetima kao što su bili Krezovi podanici.Kir je to odbio, navodeći kao razlog nespremnost Jonjana da mu ranije pomognu.Jonjani su se tako pripremili za obranu, a Kir je poslao medijskog vojskovođu Harpaga da ih pokori.U godinama nakon osvajanja, Perzijancima je bilo teško vladati Jonjanima.Perzijanci su se tako zadovoljili sponzoriranjem tiranina u svakom jonskom gradu, iako ih je to uvuklo u unutarnje sukobe Jonjana.Uoči grčko-perzijskih ratova vjerojatno je jonsko stanovništvo postalo nezadovoljno i spremno na pobunu.

Opsada Naksosa (499. pr. Kr.) bio je neuspjeli pokušaj mileškog tiranina Aristagore, koji je djelovao uz podršku iu ime Perzijskog carstva Darija Velikog, da osvoji otok Naksos.Bio je to uvodni čin Grčko- perzijskih ratova, koji će naposljetku trajati 50 godina.Aristagori su se obratili prognani naksijski aristokrati koji su se željeli vratiti na svoj otok.Vidjevši priliku da ojača svoj položaj u Miletu, Aristagora je zatražio pomoć od svog vladara, perzijskog kralja Darija Velikog, i lokalnog satrapa Artaferna da osvoji Naksos.Pristajući na ekspediciju, Perzijanci su okupili snage od 200 trijera pod zapovjedništvom Megabatesa.Ekspedicija je brzo doživjela debakl.Aristagora i Megabates posvađali su se na putu za Naxos, a netko (možda Megabates) je obavijestio Naxiance o skorom dolasku sile.Kad su stigli, Perzijanci i Jonjani su se suočili s gradom dobro pripremljenim za opsadu.Ekspedicione snage su se smjestile kako bi opkolile branitelje, ali nakon četiri mjeseca bez uspjeha, ostali su bez novca i bili su prisiljeni vratiti se u Malu Aziju.Nakon ove katastrofalne ekspedicije, i osjećajući svoje neizbježno uklanjanje kao tiranina, Aristagora je odlučio potaknuti cijelu Joniju na pobunu protiv Darija Velikog.Pobuna se zatim proširila na Kariju i Cipar.Slijedile su tri godine perzijske kampanje po Maloj Aziji, bez odlučujućeg učinka, prije nego što su se Perzijanci ponovno okupili i krenuli ravno prema epicentru pobune u Miletu.U bitci kod Lade, Perzijanci su odlučno porazili jonsku flotu i učinkovito okončali pobunu.Iako je Mala Azija vraćena u perzijsko okrilje, Darije se zakleo da će kazniti Atenu i Eretriju, koje su podržale pobunu.Stoga će 492. pr. Kr. prva perzijska invazija na Grčku započeti kao posljedica neuspjelog napada na Naksos i Jonskog ustanka.

Jonska pobuna i povezane pobune u Eolidi, Dorisu, Cipru i Kariji bile su vojne pobune nekoliko grčkih regija Male Azije protiv perzijske vladavine, koje su trajale od 499. pr. Kr. do 493. pr. Kr.Srž pobune bilo je nezadovoljstvo grčkih gradova Male Azije tiranima koje je Perzija postavila da njima vladaju, zajedno s pojedinačnim postupcima dvojice milezijskih tiranina, Histijeja i Aristagore.Gradove Jonije osvojila je Perzija oko 540. pr. Kr., a nakon toga su njima vladali domaći tirani, koje je imenovao perzijski satrap u Sardu.Godine 499. pr. Kr., tiranin iz Mileta, Aristagora, pokrenuo je zajedničku ekspediciju s perzijskim satrapom Artafernom da osvoji Naksos, u pokušaju da ojača svoj položaj.Misija je bila debakl, a osjećajući svoje neizbježno uklanjanje kao tiranina, Aristagora je odlučio potaknuti cijelu Joniju na pobunu protiv perzijskog kralja Darija Velikog.Jonski ustanak predstavljao je prvi veliki sukob između Grčke i Perzijskog Carstva , te kao takav predstavlja prvu fazu Grčko-perzijskih ratova.Iako je Mala Azija vraćena u perzijsko okrilje, Darije se zakleo da će kazniti Atenu i Eretriju zbog njihove podrške pobuni.Štoviše, vidjevši da bezbroj gradova-država u Grčkoj predstavljaju stalnu prijetnju stabilnosti njegova Carstva, prema Herodotu, Darije je odlučio osvojiti cijelu Grčku.Godine 492. pr. Kr., prva perzijska invazija na Grčku, sljedeća faza Grčko-perzijskih ratova, započela je kao izravna posljedica Jonskog ustanka.

U proljeće 498. pr. Kr., atenske snage od dvadeset trirema, u pratnji pet iz Eretrije, otplovile su prema Joniji.Pridružili su se glavnim jonskim snagama blizu Efeza.Odbivši osobno voditi snage, Aristagora je imenovao svog brata Charopinusa i još jednog Miležanina, Hermofanta, za generale.Efežani su zatim vodili ovu silu kroz planine do Sarda, Artafernove satrapske prijestolnice.Grci su zatekli Perzijance nesvjesne i uspjeli su zauzeti donji grad.Međutim, Artafern je još uvijek držao citadelu sa značajnim snagama ljudi.Donji grad tada je zahvatio požar, Herodot sugerira slučajno, koji se brzo proširio.Perzijanci u citadeli, okruženi gradom u plamenu, izašli su na tržnicu Sard, gdje su se borili s Grcima, tjerajući ih nazad.Grci, demoralizirani, tada su se povukli iz grada i počeli se vraćati u Efez.Herodot izvještava da se Darije, kada je čuo za spaljivanje Sarda, zakleo na osvetu nad Atenjanima (nakon što je pitao tko su oni zapravo), i zadužio slugu da ga tri puta svaki dan podsjeti na njegov zavjet: "Gospodaru, sjeti se Atenjana".

Jasno je da demoralizirani i umorni Grci nisu bili dorasli Perzijancima , te da su potpuno potučeni u bitci koja je uslijedila kod Efeza.Mnogi su ubijeni, uključujući i eretrijskog generala Eualcidesa.Jonjani koji su izbjegli bitku krenuli su prema svojim gradovima, dok su se preostali Atenjani i Eretrijanci uspjeli vratiti na svoje brodove i otplovili natrag u Grčku.Atenjani su sada prekinuli svoj savez s Jonjanima, budući da su se Perzijanci pokazali sve samo ne lakim plijenom koji je opisao Aristagora.Međutim, Jonjani su ostali privrženi svojoj pobuni i čini se da Perzijanci nisu slijedili njihovu pobjedu u Efezu.Vjerojatno ove ad hoc snage nisu bile opremljene za postavljanje opsade bilo kojeg od gradova.Unatoč porazu kod Efeza, pobuna se zapravo dalje širila.Jonjani su poslali ljude na Helespont i Propontidu i zauzeli Bizant i druge obližnje gradove.Oni su također nagovorili Karijce da se pridruže pobuni.Nadalje, vidjevši širenje pobune, ciparska kraljevstva također su se pobunila protiv perzijske vladavine bez ikakvog vanjskog uvjeravanja.Tako bitka kod Efeza nije imala većeg utjecaja na ustanak.

Na Cipru su se pobunila sva kraljevstva osim Amatusa.Vođa ciparske pobune bio je Onesilus, brat salaminskog kralja Gorga.Zatim se smjestio da opsjedne Amathus.Sljedeće godine (497. pr. n. e.), Onesilus (koji je još uvijek opsjedao Amathus), čuo je da je perzijska vojska pod Artibijem poslana na Cipar.Onesilus je stoga poslao glasnike u Joniju, tražeći od njih da pošalju pojačanje, što su oni i učinili, "u velikom broju".Perzijska vojska je na kraju stigla na Cipar, uz podršku feničke flote.Jonjani su se odlučili boriti na moru i porazili su Feničane.U istodobnoj kopnenoj bitci izvan Salamine, Ciprani su stekli početnu prednost, ubivši Artibija.Međutim, prebjeg dvaju kontingenta Perzijancima osakatio je njihovu stvar, bili su razbijeni, a Onesilus je ubijen.Pobuna na Cipru je tako ugušena i Jonjani su otplovili kući.Čini se da su perzijske snage u Maloj Aziji reorganizirane 497. pr. n. e. s trojicom Darijevih zetova, Daurisom, Hymaeesom i Otanom, koji su preuzeli vodstvo nad trima vojskama.Herodot sugerira da su ti generali međusobno podijelili pobunjeničke zemlje i zatim krenuli u napad na svoja područja.Daurises, koji je izgleda imao najveću vojsku, isprva je odveo svoju vojsku na Helespont.Ondje je sustavno opsjedao i zauzeo gradove Dardanus, Abydos, Percote, Lampsacus i Paesus, svaki u jednom danu prema Herodotu.Međutim, kada je čuo da se Karijci bune, pokrenuo je svoju vojsku prema jugu kako bi pokušao slomiti ovu novu pobunu.To smješta vrijeme karijske pobune u ranu 497. pr. n. e.Himej je otišao na Propontidu i zauzeo grad Cius.Nakon što je Dauris pokrenuo svoje snage prema Kariji, Himaj je marširao prema Helespontu i zauzeo mnoge eolske gradove, kao i neke gradove u Troadi.Međutim, tada se razbolio i umro, čime je okončana njegova kampanja.U međuvremenu je Otan, zajedno s Artafernom, pohodio Joniju (vidi dolje).

Čuvši da su se Karijci pobunili, Dauris je poveo svoju vojsku na jug u Kariju.Karijci su se okupili kod "Bijelih stupova", na rijeci Marsyas (današnji Çine), pritoci Meandra.Piksodor, rođak kilikijskog kralja, predložio je Karijcima da prijeđu rijeku i da im se bore u leđima, kako bi spriječili povlačenje i time ih natjerali da se hrabrije bore.Ova ideja je odbijena i Karijci su natjerali Perzijance da prijeđu rijeku kako bi se borili protiv njih.Bitka koja je uslijedila bila je, prema Herodotu, duga afera, s Karijcima koji su se uporno borili prije nego što su na kraju podlegli težini perzijskog broja.Herodot sugerira da je u bitci poginulo 10 000 Karijaca i 2 000 Perzijanaca.Preživjeli od Marsija vratili su se u sveti Zeusov gaj u Labraundi i raspravljali da li da se predaju Perzijancima ili da pobjegnu iz Azije.Međutim, dok su vijećali, pridružila im se milesijska vojska, te su s tim pojačanjima umjesto toga odlučili nastaviti borbu.Perzijanci su tada napali vojsku kod Labraunde i nanijeli joj još teži poraz, pri čemu su Miležani pretrpjeli posebno teške gubitke.Nakon dvostruke pobjede nad Karijcima, Dauris je započeo zadatak smanjenja karijskih uporišta.Karijci su odlučili nastaviti borbu i odlučili su Daurisu postaviti zasjedu na putu kroz Pedas.Herodot implicira da se to dogodilo više-manje neposredno nakon Labraunde, ali također je sugerirano da se Pedas dogodio sljedeće godine (496. pr. Kr.), dajući Karijcima vremena da se ponovno okupe.Perzijanci su stigli u Pedas tijekom noći, a zasjeda je bila vrlo učinkovita.Perzijska vojska je uništena, a Daurises i drugi perzijski zapovjednici su ubijeni.Čini se da je katastrofa kod Pedasa stvorila zastoj u kopnenoj kampanji, a očito je bilo malo daljnje kampanje 496. pr. n. e. i 495. pr. n. e.

Ubrzo nakon pobune protiv Dionizija, perzijska flota krenula je u napad na Jonjane, koji su im isplovili u susret.Samijski kontingent podigao je jedra, kao što je bilo dogovoreno, i pobjegao s bojnog polja.Međutim, 11 samskih brodova odbilo je napustiti ostale Jonce i ostali su u bitci.Vidjevši da Samianci odlaze, njihovi susjedi na zapadnom krilu, Lezbijke, također su pobjegli.Cijelo zapadno krilo jonske bojne linije tako je vrlo brzo propalo.Drugi jonski kontingenti također su pobjegli kako je situacija postajala sve očajnija.

Porazom jonske flote u bitci kod Ladea, pobuna je zapravo okončana.Milet je bio blisko uložen, Perzijanci su "minirali zidove i upotrijebili sve sprave protiv njega, dok ga nisu posve zauzeli".Prema Herodotu, većina muškaraca je ubijena, a žene i djeca su porobljeni.Arheološki dokazi to djelomično potvrđuju, pokazujući raširene znakove razaranja i napuštanja velikog dijela grada nakon Lade.Međutim, neki Miležani su ostali u (ili su se brzo vratili) u Milet, iako grad nikada neće povratiti svoju nekadašnju veličinu.Milet je tako pojmovno "ostavljen bez Miležana";Perzijanci su za sebe uzeli grad i priobalno zemljište, a ostatak mileškog teritorija dali Karijcima iz Pedaza.Zarobljeni Miležani dovedeni su pred Darija u Suzu, koji ih je smjestio u "Ampé" na obali Perzijskog zaljeva, blizu ušća Tigrisa.Mnogi Samci bili su zgroženi postupcima svojih generala u Ladeu i odlučili su emigrirati prije nego što se njihov stari tiranin, Aeaces od Samosa, vrati da njima vlada.Prihvatili su poziv naroda Zanclea da se nasele na obali Sicilije, a sa sobom su poveli i Miležane koji su uspjeli pobjeći od Perzijanaca.Sam Samos je bio pošteđen od uništenja od strane Perzijanaca zbog Samijskog prebjega kod Lade.Veći dio Karije sada se predao Perzijancima, iako su neka uporišta morala biti zarobljena silom.

Kada je Histijej čuo za pad Mileta, čini se da je sebe postavio za vođu otpora protiv Perzije .Krenuvši iz Bizanta sa svojom silom Lezbijki, doplovio je do Hiosa.Kijani su ga odbili primiti, pa je napao i uništio ostatke čianske flote.Osakaćeni zbog dva poraza na moru, Kijanci su tada pristali na Histijejevo vodstvo.Histijej je sada okupio veliku silu Jonjana i Eoljana i otišao opsjedati Thasos.Međutim, tada je primio vijest da perzijska flota kreće iz Mileta kako bi napala ostatak Jonije, pa se brzo vratio na Lezbos.Kako bi prehranio svoju vojsku, vodio je pohode u potrazi za hranom na kopno u blizini Atarneusa i Myusa.Velike perzijske snage pod Harpagom bile su u tom području i na kraju su presrele jednu ekspediciju traženja hrane u blizini Malene.Bitka koja je uslijedila bila je teška, ali je okončana uspješnim perzijskim konjičkim napadom, koji je uništio grčku liniju.Histijej se sam predao Perzijancima, misleći da će se moći nagovoriti na oprost od Darija.Međutim, umjesto toga odveden je Artafernu, koji ga je, potpuno svjestan Histijejeve prošle izdaje, nabio na kolac, a potom njegovu balzamiranu glavu poslao Dariju.Perzijska flota i vojska prezimile su u Miletu, prije nego što su krenule 493. g. pr. n. e. kako bi konačno ugasile posljednji žar pobune.Napali su i zauzeli otoke Chios, Lesbos i Tenedos.Na svakom su napravili 'ljudsku mrežu' od trupa i počistili cijeli otok kako bi istjerali sve skrivene pobunjenike.Zatim su se preselili na kopno i zauzeli svaki od preostalih gradova Jonije, na sličan način tražeći sve preostale pobunjenike.Iako su gradovi Jonije nedvojbeno stradali nakon toga, čini se da nijedan nije doživio sudbinu Mileta.Herodot kaže da su Perzijanci birali najljepše dječake iz svakog grada i kastrirali ih, a birali najljepše djevojke i slali ih u kraljev harem, a zatim spaljivali hramove gradova.Iako je to moguće točno, Herodot također vjerojatno preuveličava razmjere razaranja. U nekoliko godina, gradovi su se više-manje vratili u normalu i mogli su opremiti veliku flotu za drugu perzijsku invaziju na Grčku, samo 13. godinama kasnije.Perzijska vojska zatim je ponovno osvojila naselja na azijskoj strani Propontide, dok je perzijska flota plovila uz europsku obalu Helesponta, zauzimajući redom svako naselje.Budući da je cijela Mala Azija sada čvrsto vraćena pod perzijsku vlast, ustanak je konačno završen.

Prva perzijska invazija na Grčku , tijekom grčko-perzijskih ratova, započela je 492. pr. n. e., a završila je odlučujućom atenskom pobjedom u bitci kod Marathona 490. pr. n. e.Invaziju, koja se sastoji od dvije različite kampanje, naredio je perzijski kralj Darije Veliki prvenstveno kako bi kaznio gradove-države Atenu i Eretriju.Ti su gradovi podržali gradove Jonije tijekom njihove pobune protiv perzijske vladavine, čime su izazvali Darijev gnjev.Darije je također vidio priliku da proširi svoje carstvo na Europu i osigura njezinu zapadnu granicu.

U proljeće 492. pr. n. e. okupljene su ekspedicione snage, kojima je zapovijedao Darijev zet Mardonije, a sastojale su se od flote i kopnene vojske.Dok je krajnji cilj bio kazniti Atenu i Eretriju, ekspedicija je također imala za cilj pokoriti što više grčkih gradova.Polazeći iz Cilicije, Mardonije je poslao vojsku da maršira do Helesponta, dok je on putovao s flotom.Oplovio je obalu Male Azije do Jonije, gdje je proveo kratko vrijeme ukidajući tiranije koje su vladale gradovima Jonije.Ironično, budući da je uspostava demokracije bila ključni čimbenik u Jonskom ustanku, on je tiranije zamijenio demokracijama. Mardonijevo uspostavljanje demokracije ovdje može se promatrati kao nastojanje da umiri Joniju, dopuštajući mu zaštitu boka dok je napredovao prema Helespont, a zatim na Atenu i Eretriju.Odatle je flota nastavila do Helesponta, a kada je sve bilo spremno, otpremila je kopnene snage u Europu.Vojska je zatim marširala kroz Trakiju, ponovno je pokorivši, jer su te zemlje već bile pripojene Perzijskom Carstvu 512. pr. Kr., tijekom Darijeve kampanje protiv Skita.Nakon dolaska u Makedoniju, Perzijanci su je prisilili da postane potpuno podređen dio Perzijskog Carstva;bili su vazali Perzijanaca od kasnog 6. stoljeća pr. Kr., ali su zadržali svoju opću autonomiju.U međuvremenu, flota je prešla na Thasos, što je rezultiralo potčinjavanjem Tažajana Perzijancima.Flota je zatim zaobišla obalu sve do Acanthusa u Halkidiku, prije nego što je pokušala obići rt planine Atos.Međutim, zahvatila ih je jaka oluja, koja ih je natjerala na obalu Atosa, uništivši (prema Herodotu) 300 brodova, uz gubitak od 20 000 ljudi.Zatim, dok je vojska bila utaborena u Makedoniji, Brigi, lokalno tračko pleme, pokrenuli su noćni napad na perzijski logor, ubivši mnoge Perzijance i ranivši Mardonija.Unatoč ozljedi, Mardonije se pobrinuo da Brigi budu poraženi i potčinjeni, prije nego što je poveo svoju vojsku natrag na Helespont;ostaci mornarice također su se povukli u Aziju.Iako je ovaj pohod završio neslavno, kopneni prilazi Grčkoj bili su osigurani, a Grci su bez sumnje bili upoznati s Darijevim namjerama za njih.

Godine 490. pr. Kr. Datis i Artafern (sin satrapa Artaferna) dobili su zapovjedništvo nad amfibijskim invazijskim snagama i isplovili su iz Cilicije.Perzijske snage prvo su otplovile do otoka Rodosa, gdje Kronika hrama u Lindiju bilježi da je Datis opkolio grad Lindos, ali nije uspio.Flota je plovila pored Naksosa, kako bi kaznila Naksijce za njihov otpor neuspješnoj ekspediciji koju su Perzijanci tamo podigli desetljeće ranije.Mnogi su stanovnici pobjegli u planine;one koje su Perzijanci uhvatili porobili su.Perzijanci su potom spalili grad i hramove Naksijanaca.Flota je zatim nastavila skakati po otoku preko ostatka Egeja na putu do Eretrije, uzimajući taoce i trupe sa svakog otoka.Radna grupa je otplovila prema Eubeji i prema prvoj većoj meti, Eretriji.Eretrijanci nisu pokušali spriječiti Perzijance da se iskrcaju ili napreduju i tako su dopustili da budu opkoljeni.Šest su dana Perzijanci napadali zidine, uz gubitke s obje strane;međutim, sedmoga su dana dva ugledna Eretrijanca otvorila vrata i izdala grad Perzijancima.Grad je sravnjen s zemljom, a hramovi i svetišta opljačkani i spaljeni.Nadalje, prema Darijevoj zapovijedi, Perzijanci su porobili sve preostale građane.

Opsada Eretrije dogodila se 490. godine prije Krista, tijekom prve perzijske invazije na Grčku.Grad Eretriju, na Eubeji, opkolile su jake perzijske snage pod zapovjedništvom Datisa i Artaferna.Stigavši ​​do Eubeje sredinom ljeta nakon uspješne kampanje u Egeju, Perzijanci su nastavili s opsadom Eretrije.Opsada je trajala šest dana prije nego što je peta kolona eretrijskih plemića izdala grad Perzijancima.Grad je opljačkan, a stanovništvo deportirano u selo Ardericca u Susiani u blizini perzijske prijestolnice.Nakon Eretrije, perzijske snage su otplovile prema Ateni, iskrcavši se u zaljevu Marathon.Atenska im je vojska marširala ususret i izvojevala slavnu pobjedu u bitci kod Marathona , čime je okončana prva perzijska invazija.

Bitka kod Marathona dogodila se 490. godine prije Krista tijekom prve perzijske invazije na Grčku.Vodila se između građana Atene, potpomognutih Platejom, i perzijskih snaga kojima su zapovijedali Datis i Artafern.Bitka je bila vrhunac prvog pokušaja Perzije, pod kraljem Darijem I., da pokori Grčku .Grčka vojska nanijela je poraz brojnijim Perzijancima, što je označilo prekretnicu u Grčko-perzijskim ratovima.Prva perzijska invazija bila je odgovor na umiješanost Atene u Jonski ustanak, kada su Atena i Eretrija poslale snage da podrže gradove Jonije u njihovom pokušaju da zbace perzijsku vlast.Atenjani i Eretrijanci uspjeli su zauzeti i spaliti Sard, ali su potom bili prisiljeni na povlačenje uz velike gubitke.Kao odgovor na ovaj napad, Darije se zakleo da će spaliti Atenu i Eretriju.Prema Herodotu, Darije je dao donijeti svoj luk, a zatim je odapeo strijelu "gore prema nebu", govoreći pritom: "Zevse, da mi se da osvetiti se Atenjanima!"Herodot dalje piše da je Darije zadužio jednog od svojih slugu da svaki dan tri puta prije večere kaže "Gospodaru, sjeti se Atenjana". U vrijeme bitke Sparta i Atena bile su dva najveća grada-države u Grčkoj.Nakon što je jonska pobuna konačno ugušena perzijskom pobjedom u bitci kod Lade 494. pr. Kr., Darije je počeo planirati pokoriti Grčku.Godine 490. pr. n. e. poslao je mornaričku operativnu jedinicu pod Datisom i Artafernom preko Egeja, da pokori Kiklade, a zatim izvrši kaznene napade na Atenu i Eretriju.

Nakon neuspjeha prve invazije, Darije je počeo okupljati veliku novu vojsku s kojom je namjeravao potpuno pokoriti Grčku .Međutim, 486. pr. Kr., njegoviegipatski podanici su se pobunili, a pobuna je prisilila na neodređeno odgađanje svake grčke ekspedicije.Darije je umro dok se pripremao za pohod na Egipat, a prijestolje Perzije pripalo je njegovom sinu Kserksosu I. Kserkso je ugušio egipatsku pobunu i vrlo brzo nastavio s pripremama za invaziju na Grčku.Budući da je ovo trebala biti invazija punog opsega, bilo je potrebno dugoročno planiranje, gomilanje zaliha i novačenje.Xerxes je odlučio da će se Helespont premostiti kako bi njegova vojska mogla prijeći u Europu, te da bi trebao biti iskopan kanal preko prevlake planine Atos (perzijska flota je uništena 492. pr. Kr. dok je obilazila ovu obalu).Oba su bila podviga iznimne ambicije koja bi bila izvan mogućnosti bilo koje druge suvremene države.Međutim, pohod je odgođen godinu dana zbog druge pobune u Egiptu i Babiloniji.Perzijanci su imali simpatije nekoliko grčkih gradova-država, uključujući Argos, koji je obećao da će prebjeći kada Perzijanci stignu do njihovih granica.Obitelj Aleuadae, koja je vladala Larissom u Tesaliji, vidjela je invaziju kao priliku za proširenje svoje moći.Za Tebu se, iako nije izričito 'medising', sumnjalo da je voljna pomoći Perzijancima kad invazijske snage stignu.Godine 481. pr. Kr., nakon otprilike četiri godine priprema, Kserkso je počeo okupljati trupe za invaziju na Europu.Herodot navodi imena 46 naroda iz kojih su sastavljene trupe.Perzijska vojska okupljena je u Maloj Aziji u ljeto i jesen 481. pr.Vojske iz istočnih satrapija bile su okupljene u Kritali, Kapadokiji, a Kserkso ih je vodio do Sarda gdje su prezimile.Rano u proljeće, preselila se u Abydos gdje se pridružila vojskama zapadnih satrapija.Tada je vojska koju je okupio Kserkso krenula prema Europi, prešavši Helespont na dva pontonska mosta.

Političar Temistoklo, s čvrstom bazom moći među siromašnima, ispunio je vakuum nastao Miltijadesovom smrću, te je u sljedećem desetljeću postao najutjecajniji političar u Ateni.Tijekom tog razdoblja Temistoklo je nastavio podržavati širenje atenske pomorske moći.Atenjani su tijekom tog razdoblja bili svjesni da perzijski interes za Grčku nije prestao, a Temistoklova pomorska politika može se promatrati u svjetlu potencijalne prijetnje iz Perzije.Aristid, Temistoklov veliki rival i prvak zeugita ('viša hoplitska klasa') snažno se suprotstavio takvoj politici.Godine 483. pr. n. e. golem novi sloj srebra pronađen je u atenskim rudnicima u Lauriumu.Temistoklo je predložio da se srebro iskoristi za izgradnju nove flote trirema, navodno kao pomoć u dugotrajnom ratu s Eginom.Plutarh sugerira da je Temistoklo namjerno izbjegavao spomenuti Perziju, vjerujući da je Atenjani suviše udaljena prijetnja na koju bi mogli djelovati, ali da je suprotstavljanje Perziji bio cilj flote.Fine sugerira da su mnogi Atenjani morali priznati da će takva flota biti potrebna za otpor Perzijancima, čije su pripreme za nadolazeću kampanju bile poznate.Temistoklov prijedlog je lako usvojen, unatoč snažnom protivljenju Aristida.Njegovo usvajanje vjerojatno je bilo zbog želje mnogih siromašnijih Atenjana za plaćenim zaposlenjem kao veslači u floti.Iz drevnih izvora nije jasno je li u početku bilo dopušteno 100 ili 200 brodova;i Fine i Holland sugeriraju da je isprva bilo odobreno 100 brodova i da je drugo glasovanje povećalo taj broj na razine viđene tijekom druge invazije.Aristid se nastavio protiviti Temistoklovoj politici i napetosti između dva tabora koja se stvorila tijekom zime, tako da je ostracizam 482. pr. Kr. postao izravna borba između Temistokla i Aristida.U onome što Holland karakterizira kao, u biti, prvi svjetski referendum, Aristid je bio izopćen, a Temistoklova politika je podržana.Doista, postajući svjesni perzijskih priprema za nadolazeću invaziju, Atenjani su glasovali za izgradnju više brodova od onih koje je Temistoklo tražio.Tako je, tijekom priprema za perzijsku invaziju, Temistoklo postao vodeći političar u Ateni.

Druga perzijska invazija na Grčku (480. – 479. pr. Kr.) dogodila se tijekom grčko-perzijskih ratova, dok je perzijski kralj Kserkso I. nastojao osvojiti cijelu Grčku .Invazija je bila izravan, iako odgođen, odgovor na poraz prve perzijske invazije na Grčku (492. – 490. pr. Kr.) u bitci kod Marathona , koja je okončala pokušaje Darija I. da pokori Grčku.Nakon Darijeve smrti, njegov sin Kserkso proveo je nekoliko godina planirajući drugu invaziju, okupivši ogromnu vojsku i mornaricu.Atenjani i Spartanci predvodili su grčki otpor.Otprilike jedna desetina grčkih gradova-država pridružila se 'savezničkim' naporima;većina je ostala neutralna ili se pokorila Kserksu.Invazija je započela u proljeće 480. pr. Kr., kada je perzijska vojska prešla Helespont i marširala kroz Trakiju i Makedoniju do Tesalije.Perzijsko napredovanje je blokirano kod prijevoja Termopila od strane male savezničke snage pod kraljem Leonidom I. od Sparte.

Bitka kod Termopila vodila se 480. godine prije Krista između Ahemenidskog Perzijskog Carstva pod Kserksom I. i saveza grčkih gradova-država koje je predvodila Sparta pod Leonidom I. Trajala je tijekom tri dana i bila je to jedna od najistaknutijih bitaka oba druga perzijska invazija na Grčku i širi grčko-perzijski ratovi.Otprilike na početku invazije, grčka snaga od približno 7000 ljudi predvođena Leonidom marširala je na sjever kako bi blokirala prolaz Termopile.Drevni autori znatno su napuhali veličinu perzijske vojske, s procjenama u milijunima, ali moderni znanstvenici je kreću između 120.000 i 300.000 vojnika.U Termopile su stigli krajem kolovoza ili početkom rujna;brojčano nadjačani Grci držali su ih sedam dana (uključujući tri izravne bitke) prije nego što je njihova pozadinska straža uništena u jednoj od najpoznatijih posljednjih borbi u povijesti.Tijekom puna dva dana bitke, Grci su blokirali jedini put kojim je ogromna perzijska vojska mogla prijeći uskim prolazom.Nakon drugog dana, lokalni stanovnik po imenu Ephialtes otkrio je Perzijancima postojanje puta koji vodi iza grčkih linija.Nakon toga, Leonidas, svjestan da Perzijanci nadmašuju njegove snage, raspustio je glavninu grčke vojske i ostao čuvati njihovo povlačenje s 300 Spartanaca i 700 Tespijanaca.Zabilježeno je da su ostali i drugi, uključujući do 900 helota i 400 Tebanaca.Uz iznimku Tebanaca, od kojih se većina navodno predala, Grci su se s Perzijancima borili do smrti.

Bitka kod Artemizija ili Artemizija bila je serija pomorskih sukoba tijekom tri dana tijekom druge perzijske invazije na Grčku .Bitka se odvijala istodobno s kopnenom bitkom kod Termopila, u kolovozu ili rujnu 480. pr. Kr., u blizini obale Eubeje, a vodila se između saveza grčkih gradova-država, uključujući Spartu, Atenu, Korint i druge, i Perzijskog carstva od Kserkso I.Približavajući se Artemisiumu krajem ljeta, perzijsku mornaricu zahvatila je bura u blizini obale Magnezije i izgubila je oko trećinu od svojih 1200 brodova.Nakon što su stigli u Artemisium, Perzijanci su poslali odred od 200 brodova oko obale Eubeje u pokušaju da uhvate Grke u zamku, ali ih je zahvatila još jedna oluja i doživjeli su brodolom.Glavna radnja bitke odigrala se nakon dva dana manjih borbi.Dvije su se strane borile cijeli dan, s otprilike jednakim gubicima;međutim, manja saveznička flota nije si mogla priuštiti gubitke.Nakon angažmana, saveznici su dobili vijest o porazu savezničke vojske kod Termopila.Budući da je njihova strategija zahtijevala da se održe i Termopili i Artemisium, i s obzirom na njihove gubitke, saveznici su se odlučili povući u Salaminu.Perzijanci su osvojili i preuzeli kontrolu nad Fokidom, zatim Beotijom i konačno ušli u Atiku gdje su zauzeli sada evakuiranu Atenu.Međutim, tražeći odlučujuću pobjedu nad savezničkom flotom, Perzijanci su kasnije poraženi u bitci kod Salamine krajem 480. pr.Bojeći se da ostane zarobljen u Europi, Kserkso se povukao s velikim dijelom svoje vojske u Aziju, ostavljajući Mardonija da dovrši osvajanje Grčke.Sljedeće godine je, međutim, saveznička vojska odlučno porazila Perzijance u bitci kod Plateja, čime je okončana perzijska invazija.

Bitka kod Salamine, koja se vodila 480. godine pr. Kr. u tjesnacima između kontinentalne Grčke i otoka Salamine, bila je ključni pomorski sukob tijekom druge perzijske invazije na Grčku, koju je predvodio kralj Ahemenidskog carstva Kserkso.U ovoj bitki su grčki gradovi-države, pod strateškim zapovjedništvom atenskog generala Temistokla, odlučno porazili veću perzijsku flotu, označivši značajnu prekretnicu u grčko-perzijskim ratovima.Vodeći do Salamine, Grci su pokušali zaustaviti perzijsko napredovanje kod Termopila i Artemizija.Unatoč žestokom otporu, Grci su bili svladani kod Termopila i pretrpjeli su teške gubitke kod Artemizija, što je dovelo do taktičkog povlačenja.Pad ovih položaja omogućio je Perzijancima da pregaze veći dio središnje Grčke, zauzevši Fokidu, Beotiju, Atiku i Eubeju.Kao odgovor, grčke snage su se konsolidirale kod Korintske prevlake, dok se njihova mornarica pregrupirala kod Salamine.Temistoklo je, shvaćajući nepovoljan položaj Grka, smislio plan da namami perzijsku mornaricu u uski Salaminski tjesnac.Poslao je poruku Kserksu lažno tvrdeći da je grčka flota rascjepkana i ranjiva, što je nagnalo perzijskog kralja da potraži odlučujuću pomorsku bitku.Zatvorene vode Salamine ometale su veću perzijsku flotu, sprječavajući učinkovito manevriranje i izazivajući nered.Grčka flota, prikladnija za blisku borbu u tako skučenim uvjetima, iskoristila je ovu neorganiziranost, osiguravši si sjajnu pobjedu.Nakon poraza kod Salamine, Kserkso se povukao u Aziju, ostavljajući kontingent pod Mardonijevim vodstvom da nastavi osvajanje.Međutim, iduće godine došlo je do daljnjih grčkih pobjeda kod Plateje i Mikale, gdje su ostaci perzijskih vojnih snaga poraženi.Ove su bitke učinkovito okončale perzijske pokušaje aneksije grčkog kopna i pomaknule zamah sukoba, omogućivši grčkim gradovima-državama da zauzmu agresivniji stav u tekućim ratovima.Pobjeda kod Salamine ne samo da je spriječila perzijsku pomorsku prijetnju, već je i očuvala grčku neovisnost i utjecala na buduću putanju zapadne civilizacije, pojačavajući stratešku važnost pomorske moći i taktičke domišljatosti.

Bitka kod Plateje bila je posljednja kopnena bitka tijekom druge perzijske invazije na Grčku .Dogodio se 479. godine prije Krista u blizini grada Plateje u Beotiji, a vodio se između saveza grčkih gradova-država (uključujući Spartu, Atenu, Korint i Megaru) i Perzijskog Carstva Kserksa I. (u savezu s grčkim Beoćanima, Tesalci i Makedonci).Prethodne godine perzijske invazione snage, predvođene osobno perzijskim kraljem, ostvarile su pobjede u bitkama kod Termopila i Artemizija i osvojile Tesaliju, Fokidu, Beotiju, Eubeju i Atiku.Međutim, u bitci kod Salamine koja je uslijedila, saveznička grčka mornarica izvojevala je malo vjerojatnu, ali odlučujuću pobjedu, spriječivši osvajanje Peloponeza.Kserkso se tada povukao s velikim dijelom svoje vojske, ostavljajući svog generala Mardonija da dokrajči Grke sljedeće godine.U ljeto 479. pr. Kr. Grci su okupili ogromnu (prema drevnim standardima) vojsku i umarširali s Peloponeza.Perzijanci su se povukli u Beotiju i izgradili utvrđeni logor u blizini Plateje.Grci su, međutim, odbili biti uvučeni u glavni konjički teren oko perzijskog tabora, što je rezultiralo zastojem koje je trajalo 11 dana.Dok su se pokušavali povući nakon što su njihove linije opskrbe prekinute, grčki bojni red se rascjepkao.Misleći da se Grci potpuno povlače, Mardonije je naredio svojim snagama da ih progone, ali su Grci (osobito Spartanci, Tegejci i Atenjani) stali i dali bitku, porazivši lako naoružano perzijsko pješaštvo i ubivši Mardonija.Veliki dio perzijske vojske bio je zarobljen u svom logoru i pobijen.Uništenje ove vojske i ostataka perzijske mornarice navodno istoga dana u bitci kod Mycale odlučno je okončalo invaziju.Nakon Plateje i Mikale, grčki saveznici će poduzeti ofenzivu protiv Perzijanaca, označavajući novu fazu Grčko-perzijskih ratova.Iako je Plateja u svakom smislu bila velika pobjeda, čini se da joj se nije pripisivao isti značaj (čak ni u to vrijeme) kao, na primjer, atenska pobjeda u Maratonskoj bitci ili saveznički grčki poraz kod Termopila.

Bitka kod Mikale bila je jedna od dvije velike bitke (druga je bitka kod Plateje) kojom je okončana druga perzijska invazija na Grčku tijekom Grčko-perzijskih ratova.Dogodilo se oko 27. kolovoza 479. pr. Kr. na obroncima planine Mycale, na obali Jonije, nasuprot otoku Samosu.Bitka se vodila između saveza grčkih gradova-država, uključujući Spartu, Atenu i Korint, i Perzijskog Carstva Kserksa I.Prethodne godine, perzijske invazione snage, predvođene samim Kserksom, ostvarile su pobjede u bitkama kod Termopila i Artemizija, te osvojile Tesaliju, Beotiju i Atiku;međutim, u bitci kod Salamine koja je uslijedila, savezničke grčke mornarice izvojevale su malo vjerojatnu pobjedu i stoga spriječile osvajanje Peloponeza.Kserkso se tada povukao, ostavljajući svog generala Mardonija sa značajnom vojskom da dokrajči Grke sljedeće godine.U ljeto 479. pr. Kr., Grci su okupili ogromnu vojsku (prema suvremenim standardima) i krenuli suprotstaviti se Mardoniju u bitci kod Plateje.U isto vrijeme, saveznička flota je doplovila do Samosa, gdje su bili bazirani demoralizirani ostaci perzijske mornarice.Perzijanci su, nastojeći izbjeći bitku, nasukali svoju flotu ispod padina Mycale i, uz potporu perzijske vojne skupine, izgradili logor opasan palisadama.Grčki zapovjednik Leotychides odlučio je ipak napasti Perzijance, iskrcavši flotu marinaca da to i učini.Iako su perzijske snage pružile snažan otpor, teško oklopljeni grčki hopliti ponovno su se pokazali nadmoćnima u borbi i na kraju razbili perzijske trupe koje su pobjegle u svoj tabor.Jonski grčki kontingenti u perzijskoj vojsci su dezertirali, logor je napadnut, a velik broj Perzijanaca pobijen.Perzijski brodovi su tada zarobljeni i spaljeni.Potpuno uništenje perzijske mornarice, zajedno s uništenjem Mardonijeve vojske kod Plateje (navodno istog dana kad i bitka kod Mikale), odlučujuće je okončalo invaziju Grčke.Nakon Plateje i Mikale, saveznički Grci će poduzeti ofenzivu protiv Perzijanaca, označavajući novu fazu Grčko-perzijskih ratova.Iako je Mycale u svakom smislu bila odlučujuća pobjeda, čini se da joj se nije pripisivao isti značaj (čak ni u to vrijeme) kao, na primjer, atenska pobjeda u bitci kod Marathona ili čak grčki poraz kod Termopila.

Mycale je na mnogo načina bio početak nove faze u sukobu, u kojoj će Grci krenuti u ofenzivu protiv Perzijanaca .Neposredni rezultat pobjede kod Mycale bio je drugi ustanak među grčkim gradovima Male Azije.Samci i Miležani aktivno su se borili protiv Perzijanaca kod Mikale, čime su otvoreno objavili svoju pobunu, a ostali gradovi slijedili su njihov primjer.Ubrzo nakon Mycalea, saveznička flota je otplovila na Helespont kako bi srušila pontonske mostove, ali je otkrila da je to već učinjeno.Peloponežani su otplovili kući, ali su Atenjani ostali kako bi napali Hersonez, koji su još uvijek držali Perzijanci.Perzijanci i njihovi saveznici krenuli su prema Sestosu, najjačem gradu u regiji.Među njima je bio i neki Oeobaz iz Kardije, koji je sa sobom nosio kablove i drugu opremu s pontonskih mostova.Perzijski namjesnik Artayctes nije se pripremao za opsadu, ne vjerujući da će saveznici napasti.Atenjani su stoga mogli postaviti opsadu oko Sestosa.Opsada je potrajala nekoliko mjeseci, izazivajući određeno nezadovoljstvo među atenskim trupama, ali na kraju, kada je u gradu nestalo hrane, Perzijanci su noću pobjegli iz najmanje čuvanog dijela grada.Atenjani su tako sljedeći dan mogli zauzeti grad.Većina atenskih trupa odmah je poslana u potjeru za Perzijancima.Oeobazovu družinu uhvatilo je jedno tračko pleme, a Oeobaz je žrtvovan bogu Plistoru.Atenjani su na kraju uhvatili Artayctesa, ubivši neke od Perzijanaca s njim, ali većinu njih, uključujući Artayctesa, zarobili.Artayctes je razapet na zahtjev naroda Elaeusa, grada koji je Artayctes opljačkao dok je bio guverner Hersonesa.Atenjani su, nakon što su umirili regiju, otplovili natrag u Atenu, noseći sa sobom kablove s pontonskih mostova kao trofeje.

Nakon Bizanta, Spartanci su navodno jedva čekali prekinuti svoje sudjelovanje u ratu.Spartanci su navodno smatrali da je s oslobađanjem kopnene Grčke i grčkih gradova u Maloj Aziji svrha rata već postignuta.Također je možda postojao osjećaj da bi se osiguranje dugoročne sigurnosti za azijske Grke pokazalo nemogućim.Nakon Mikale, spartanski kralj Leotihid predložio je preseljenje svih Grka iz Male Azije u Europu kao jedini način trajnog oslobađanja od perzijske vlasti.Ksantip, atenski zapovjednik u Mikali, bijesno je to odbacio;jonski gradovi su izvorno bili atenske kolonije, a Atenjani, ako nitko drugi, zaštitit će Jonjane.Ovo označava točku u kojoj je vodstvo grčkog saveza zapravo prešlo na Atenjane.Spartanskim povlačenjem nakon Bizanta, vodstvo Atenjana postalo je eksplicitno.Labavim savezom gradova-država koji su se borili protiv Kserksove invazije dominirali su Sparta i Peloponeski savez.Nakon povlačenja ovih država, sazvan je kongres na svetom otoku Delosu kako bi se uspostavio novi savez za nastavak borbe protiv Perzijanaca.Ovaj savez, koji sada uključuje mnoge egejske otoke, formalno je konstituiran kao 'Prvi atenski savez', poznatiji kao Delski savez.Prema Tukididu, službeni cilj Lige bio je "osvetiti nepravde koje su pretrpjeli pustošeći kraljev teritorij".U stvarnosti, ovaj je cilj bio podijeljen u tri glavna nastojanja - pripremiti se za buduću invaziju, tražiti osvetu protiv Perzije i organizirati način podjele ratnog plijena.Članovi su mogli birati između opskrbe oružanih snaga ili plaćanja poreza zajedničkoj blagajni;većina država izabrala je porez.

Godine 478. pr. n. e., još uvijek djelujući pod uvjetima Helenskog saveza, Saveznici su poslali flotu sastavljenu od 20 peloponeskih i 30 atenskih brodova uz podršku neodređenog broja saveznika, pod općim zapovjedništvom Pauzanije.Prema Tukididu, ova je flota doplovila do Cipra i "pokorila veći dio otoka".Nejasno je što Tukidid ovime točno misli.Sealey sugerira da je ovo u biti bio pohod da se prikupi što je moguće više blaga iz perzijskih garnizona na Cipru.Nema naznaka da su saveznici pokušali zauzeti otok, a nedugo nakon toga su otplovili u Bizant.Svakako, činjenica da je Delska liga opetovano vodila kampanju na Cipru sugerira ili da saveznici nisu imali garnizon na otoku 478. pr. Kr. ili da su garnizoni brzo protjerani.

Grčka flota je zatim otplovila u Bizant, koji su opkolili i na kraju zauzeli.Kontrola nad Sestosom i Bizantom dala je saveznicima zapovjedništvo nad tjesnacima između Europe i Azije (preko kojih su Perzijanci prešli) i omogućila im pristup trgovačkoj trgovini Crnog mora.Posljedice opsade bile su problematične za Pauzanija.Nejasno je što se točno dogodilo;Tukidid daje malo pojedinosti, iako su kasniji pisci dodali mnogo sumornih insinuacija.Svojom arogancijom i proizvoljnim postupcima (Tukidid kaže "nasilje"), Pauzanija je uspio otuđiti mnoge savezničke kontingente, osobito one koji su upravo bili oslobođeni od perzijskog vrhovništva.Jonjani i drugi tražili su od Atenjana da preuzmu vodstvo kampanje, na što su oni pristali.Spartanci su, čuvši za njegovo ponašanje, opozvali Pauzanija i sudili mu pod optužbom da je surađivao s neprijateljem.Iako je oslobođen krivnje, ugled mu je ukaljan i nije vraćen na čelo.

Ratovi Delskog saveza (477. – 449. pr. n. e.) bili su niz kampanja vođenih između Delskog saveza Atene i njezinih saveznika (i kasnijih podanika) i Perzijskog carstva Ahemenida .Ovi sukobi predstavljaju nastavak Grčko-perzijskih ratova, nakon Jonskog ustanka i prve i druge perzijske invazije na Grčku .Tijekom 470-ih godina prije Krista, Delska liga vodila je kampanju u Trakiji i na Egeju kako bi uklonila preostale perzijske garnizone iz regije, prvenstveno pod zapovjedništvom atenskog političara Cimona.Početkom sljedećeg desetljeća, Kimon je započeo kampanju u Maloj Aziji, nastojeći tamo ojačati grčki položaj.U bitci kod Eurimedona u Pamfiliji, Atenjani i saveznička flota ostvarili su zadivljujuću dvostruku pobjedu, uništivši perzijsku flotu i zatim iskrcavši brodske marince da napadnu i poraze perzijsku vojsku.Nakon ove bitke, Perzijanci su zauzeli uglavnom pasivnu ulogu u sukobu, željni da ne riskiraju bitku gdje god je to moguće.

Prema Tukididu, prva kampanja Lige bila je protiv grada Eiona, na ušću rijeke Strymon.Budući da Tukidid ne daje detaljnu kronologiju svoje povijesti lige, godina u kojoj se ovaj pohod dogodio nije sigurna.Čini se da je opsada trajala od jeseni jedne godine do ljeta sljedeće, a povjesničari podržavaju ili 477. – 476. pr. Kr. ili 476. – 475. pr. Kr.Čini se da je Eion bio jedan od perzijskih garnizona koji su ostali u Trakiji tijekom i nakon druge perzijske invazije, zajedno s Doriskom.Kampanju protiv Eiona vjerojatno treba promatrati kao dio opće kampanje usmjerene na uklanjanje perzijske prisutnosti iz Trakije.Snage koje su napale Eion bile su pod zapovjedništvom Cimona.Plutarh kaže da je Kimon prvo porazio Perzijance u bitci, nakon čega su se oni povukli u grad i tamo bili opkoljeni.Cimon je zatim protjerao sve tračanske suradnike iz regije kako bi izgladnjivao Perzijance i prisilio ih da se pokore.Herodot navodi da su perzijskom zapovjedniku Bogesu ponuđeni uvjeti pod kojima bi mu se moglo dopustiti da napusti grad i vrati se u Aziju.Međutim, ne želeći da ga Kserkso smatra kukavicom, odupirao se do posljednjeg.Kad je nestalo hrane u Eionu, Boges je bacio svoje blago u Strymon, ubio cijelo svoje kućanstvo, a zatim ih i sebe spalio na golemoj lomači.Atenjani su tako zauzeli grad i porobili preostalo stanovništvo.Nakon pada Eiona, drugi obalni gradovi tog područja predali su se Delskom savezu , uz značajnu iznimku Doriska, koji "nikada nije zauzet".Ahemenidi su vjerojatno opozvali guvernera Doriscusa Mascamesa s njegovim garnizonom oko 465. pr. Kr. i konačno napustili ovo posljednje ahemenidsko uporište u Europi.

Tukidid pruža samo jedan primjer upotrebe sile za proširenje članstva Lige, ali budući da se čini da je njegov prikaz selektivan, vjerojatno ih je bilo više;svakako, Plutarh daje pojedinosti o jednom takvom primjeru.Karistos, koji je surađivao s Perzijancima tijekom druge perzijske invazije, Liga je napala u nekom trenutku 470-ih godina pr. Kr., i na kraju je pristao postati član.Plutarh spominje sudbinu Phaselisa, kojeg je Cimon prisilio da se pridruži savezu tijekom svoje Eurimedonske kampanje.

Bitka kod Eurimedona bila je dvostruka bitka, koja se odvijala i na vodi i na kopnu, između Delskog saveza Atene i njezinih saveznika i Perzijskog Carstva Xerxesa I. Odvijala se 469. ili 466. pr. Kr., u blizini ušće rijeke Eurymedon (danas Köprüçay) u Pamfiliji, Mala Azija.On je dio ratova Delskog saveza, a sam je dio većih grčko-perzijskih ratova.Godine 469. ili 466. pr. Kr. Perzijanci su počeli okupljati veliku vojsku i mornaricu za veliku ofenzivu protiv Grka .Okupivši se u blizini Eurimedona, moguće je da je ekspedicija imala za cilj krenuti uz obalu Male Azije, zauzimajući redom svaki grad.To bi azijske grčke regije vratilo pod perzijsku kontrolu i dalo Perzijancima pomorske baze iz kojih bi mogli pokretati daljnje ekspedicije u Egej.Čuvši za perzijske pripreme, atenski vojskovođa Kimon uzeo je 200 trijera i otplovio u Phaselis u Pamfiliji, koja je na kraju pristala pridružiti se Delskom savezu.Ovo je učinkovito blokiralo perzijsku strategiju na njenom prvom cilju.Kimon je zatim krenuo u preventivni napad na perzijske snage u blizini Eurimedona.Uplovivši u ušće rijeke, Kimon je brzo porazio perzijsku flotu koja se tamo okupila.Većina perzijske flote se spustila na kopno, a mornari su pobjegli u zaklon perzijske vojske.Cimon je potom iskrcao grčke marince i nastavio s napadom na perzijsku vojsku, koja je također razbijena.Grci su zauzeli perzijski logor, uzevši mnogo zarobljenika i uspjeli uništiti 200 nasukanih perzijskih trijera.Čini se da je ova zadivljujuća dvostruka pobjeda uvelike demoralizirala Perzijance i spriječila bilo kakvu daljnju perzijsku kampanju u Egeju barem do 451. godine pr. Kr.Međutim, čini se da Delska liga nije iskoristila svoju prednost, vjerojatno zbog drugih događaja u grčkom svijetu koji su zahtijevali njihovu pozornost.

Egipatska satrapija Perzijskog Carstva bila je posebno sklona pobunama, od kojih se jedna dogodila tek 486. godine pr.461. ili 460. godine prije nove ere počela je nova pobuna pod zapovjedništvom Inarosa, libijskog kralja koji je živio na granici Egipta.Ova je pobuna brzo zahvatila zemlju, koja je uskoro uglavnom bila u rukama Inarosa.Inaros se sada obratio Delskoj ligi za pomoć u borbi protiv Perzijanaca .Postojala je flota Lige od 200 brodova pod admiralom Charitimidesom koja je već bila u kampanji na Cipru u to vrijeme, koju su Atenjani zatim preusmjerili u Egipat da podrže pobunu.Doista, moguće je da je flota uopće bila poslana na Cipar jer se, budući da je perzijska pažnja bila usmjerena na egipatsku pobunu, činilo da je to povoljno vrijeme za kampanju na Cipru.To bi donekle objasnilo očito nepromišljenu odluku Atenjana da vode ratove na dva fronta.Čini se da Tukidid implicira da je cijela flota bila preusmjerena u Egipat, iako je također sugerirano da je tako velika flota bila nepotrebna, te je neki njezin dio ostao na obali Male Azije tijekom tog razdoblja.Ktezije sugerira da su Atenjani poslali 40 brodova, dok Diodor kaže 200, što se očito slaže s Tukididom.Fine predlaže brojne razloge zbog kojih su Atenjani možda bili voljni angažirati se u Egiptu, unatoč tekućem ratu drugdje;prilika da se oslabi Perzija, želja za pomorskom bazom u Egiptu, pristup golemim zalihama žita na Nilu, i sa stajališta jonskih saveznika, prilika da se obnove profitabilne trgovačke veze s Egiptom.U svakom slučaju, Atenjani su stigli u Egipat i otplovili uz Nil kako bi se pridružili Inarosovim snagama.Haritimid je vodio svoju flotu protiv Ahemenida u rijeci Nil i porazio flotu koja se sastojala od 50 feničkih brodova.Bio je to posljednji veliki pomorski sukob između Grka i Ahemenida.Od 50 feničkih brodova, uspio je uništiti 30 brodova, a zarobiti preostalih 20 koji su mu se suprotstavili u toj bitci.

Prema Diodoru, jedinom detaljnom izvoru za ovu kampanju, perzijske snage za pomoć su se utaborile blizu Nila.Iako Herodot ne pokriva ovo razdoblje u svojoj povijesti, usput spominje da je "vidio i lubanje onih Perzijanaca u Papremisu koje je s Darijevim sinom Ahemenom ubio Libijac Inaros".Ovo daje neku potvrdu da je ova bitka bila činjenična i daje joj ime, što Diodor ne daje.Čini se da je Papremis (ili Pampremis) bio grad na delti Nila i kultno središteegipatskog ekvivalenta Aresa/Marsa.Diodor nam govori da su, kada su Atenjani stigli, oni i Egipćani prihvatili bitku od Perzijanaca.Isprva su Perzijanci bili u prednosti zbog brojčane nadmoći, no na kraju su Atenjani probili perzijsku liniju, nakon čega se perzijska vojska razbila i pobjegla.Neki dio perzijske vojske našao je utočište u citadeli Memphisa (zvanoj 'Bijeli dvorac'), međutim, i nije mogao biti protjeran.Tukididova prilično sažeta verzija ovih događaja glasi: "i postavši gospodarima rijeke i dvije trećine Memfisa, obratili su se napadu na preostalu trećinu, koja se zove Bijeli dvorac".

Prvi peloponeski rat (460. – 445. pr. n. e.) vodio se između Sparte kao vođe Peloponeskog saveza i drugih Spartinih saveznika, ponajviše Tebe, i Delskog saveza predvođenog Atenom uz potporu iz Argosa.Ovaj se rat sastojao od niza sukoba i manjih ratova, poput Drugog svetog rata.Bilo je nekoliko uzroka za rat uključujući izgradnju dugih atenskih zidina, prebjeg Megare i zavist i zabrinutost Sparte zbog rasta Atenskog Carstva.Prvi peloponeski rat započeo je 460. godine prije Krista bitkom kod Oenoe, gdje su spartanske snage poražene od onih iz atensko-argivskog saveza.U početku su Atenjani bili bolji u borbi, pobijedivši u pomorskim okršajima koristeći svoju nadmoćniju flotu.Također su bili bolji u borbama na kopnu, sve do 457. godine prije Krista kada su Spartanci i njihovi saveznici porazili atensku vojsku kod Tanagre.Atenjani su, međutim, izvršili protunapad i ostvarili poraznu pobjedu nad Beoćanima u bitci kod Enofita i nakon te pobjede osvojili cijelu Beotiju osim Tebe.Atena je dodatno učvrstila svoj položaj članstvom Egine u Delskom savezu i pustošenjem Peloponeza.Atenjane su 454. godine pr. Kr. porazili Perzijanci uEgiptu , zbog čega su sklopili petogodišnje primirje sa Spartom.Međutim, rat se ponovno rasplamsao 448. godine prije Krista s početkom Drugog svetog rata.Godine 446. pr. Kr., Beocija se pobunila i porazila Atenjane kod Coronee i ponovno stekla svoju neovisnost.

Atenjani iEgipćani su se tako smjestili da opsjednu Bijeli dvorac.Opsada očito nije dobro napredovala i vjerojatno je trajala najmanje četiri godine, jer Tukidid kaže da je cijela njihova ekspedicija trajala 6 godina, a od ovog vremena posljednjih 18 mjeseci bilo je okupirano opsadom Prosoptisa.Prema Tukididu, Artakserkso je isprva poslao Megabaza da pokuša podmititi Spartance da napadnu Atiku, kako bi odvukli atenske snage iz Egipta.Kad to nije uspjelo, on je umjesto toga okupio veliku vojsku pod (zbunjujuće) Megabizom i poslao je u Egipat.Diodor ima više-manje istu priču, s više detalja;nakon što je pokušaj podmićivanja propao, Artakserkso je postavio Megabiza i Artabaza na čelo 300 000 ljudi, s uputama da uguše pobunu.Prvo su otišli iz Perzije u Ciliciju i sakupili flotu od 300 trirema od Kiličana, Feničana i Ciprana, te proveli godinu dana obučavajući svoje ljude.Zatim su se konačno uputili u Egipat.Suvremene procjene, međutim, smještaju broj perzijskih trupa na znatno nižu brojku od 25 000 ljudi s obzirom na to da bi bilo krajnje nepraktično lišiti ionako napete satrapije bilo kakve više ljudske snage od te.Tukidid ne spominje Artabaza, za kojeg Herodot izvještava da je sudjelovao u Drugoj perzijskoj invaziji na Grčku;Diodor je možda u zabludi o svojoj prisutnosti u ovoj kampanji.Jasno je moguće da su perzijske snage provele neko dulje vrijeme u obuci, jer im je trebalo četiri godine da odgovore na egipatsku pobjedu kod Papremisa.Iako ni jedan od autora ne daje mnogo detalja, jasno je da je Megabyzus, kada je konačno stigao u Egipat, uspio brzo prekinuti opsadu Memphisa, porazivši Egipćane u bitci i protjeravši Atenjane iz Memphisa.

Atenjani su se sada vratili na otok Prosopitis u delti Nila, gdje su bili usidreni njihovi brodovi.Ondje ih je Megabyzus držao pod opsadom 18 mjeseci, sve dok konačno nije uspio isušiti rijeku oko otoka kopanjem kanala, čime je "otok spojio s kopnom".Prema Tukididovom izvještaju, Perzijanci su zatim prešli na bivši otok i zauzeli ga.Samo nekoliko atenskih snaga, koje su marširale kroz Libiju do Cirene, preživjelo je i vratilo se u Atenu.U Diodorovoj verziji, međutim, isušivanje rijeke potaknulo je Egipćane (koje Tukidid ne spominje) da prebjegnu i predaju se Perzijancima.Perzijanci, ne želeći pretrpjeti teške gubitke u napadu na Atenjane, umjesto toga su im dopustili da slobodno odu u Cirenu, odakle su se vratili u Atenu.Budući da je poraz egipatske ekspedicije izazvao istinsku paniku u Ateni, uključujući i preseljenje delske riznice u Atenu, vjerojatnije je da je Tukididova verzija točnija.

Cimon je otplovio prema Cipru s flotom od 200 brodova koje su mu dali Atenjani i njihovi saveznici.Međutim, 60 od tih brodova poslano je uEgipat na zahtjev Amirteja, takozvanog "kralja močvara" (koji je i dalje ostao neovisan o perzijskoj vlasti i protivio joj se).Ostatak snaga opsjedao je Kition na Cipru, ali tijekom opsade Cimon je umro ili od bolesti ili od rane.Atenjanima je nedostajalo zaliha, i očito prema uputama Kimona na samrtnoj postelji, Atenjani su se povukli prema Salamini na Cipru.

Kimonova smrt držana je u tajnosti od atenske vojske.30 dana nakon napuštanja Kitiona, Atenjane i njihove saveznike napala je perzijska sila sastavljena od Kiličana, Feničana i Ciprana, dok su plovili od Salamine na Cipru.Pod 'zapovjedništvom' preminulog Cimona, porazili su ovu silu na moru, ali iu kopnenoj bitci.Nakon što su se tako uspješno izvukli, Atenjani su otplovili natrag u Grčku, pridruživši im se odred koji je bio poslan uEgipat .

Kalijin mir je navodni mirovni ugovor sklopljen oko 449. pr. Kr. između Delske lige (koju je predvodila Atena) i Perzije , čime su okončani Grčko-perzijski ratovi.Mir je dogovoren kao prvi kompromisni ugovor između ahemenidske Perzije i grčkog grada.Mir je sklopio Kalije, atenski političar.Perzija je neprestano gubila teritorije od Grka nakon završetka invazije Xerxesa I. 479. pr. Kr.Raspravlja se o točnom datumu ugovora, iako se obično stavlja nakon bitke kod Eurimedona 469. ili 466. ili bitke kod ciparskog Salamina 450. Mirom u Kaliju dana je autonomija jonskim državama u Maloj Aziji, zabranjeno je zadiranje perzijskih satrapija u roku od tri dana marša od obale Egejskog mora i zabranio je perzijskim brodovima pristup Egejskom moru.Atena se također složila da se neće miješati u posjede Perzije u Maloj Aziji, na Cipru, u Libiji iliEgiptu (Atena je u to vrijeme izgubila flotu koja je pomagala egipatsku pobunu protiv Perzije).

Kao što je već spomenuto, pred kraj sukoba s Perzijom , proces kojim je Delski savez postao Atensko Carstvo došao je do svog završetka.Saveznici Atene nisu bili oslobođeni svoje obveze da osiguraju novac ili brodove, unatoč prekidu neprijateljstava.U Grčkoj , Prvi peloponeski rat između sila Atene i Sparte, koji je trajao od 460. pr. Kr., konačno je završio 445. pr. Kr., sporazumom o tridesetogodišnjem primirju.Međutim, rastuće neprijateljstvo između Sparte i Atene dovest će, samo 14 godina kasnije, do izbijanja Drugog peloponeskog rata .Ovaj katastrofalni sukob, koji je trajao 27 godina, na kraju će rezultirati potpunim uništenjem atenske moći, raspadanjem atenskog carstva i uspostavom spartanske hegemonije nad Grčkom.Međutim, nije samo Atena stradala.Sukob bi znatno oslabio cijelu Grčku.Više puta poražen u bitkama od strane Grka i mučen unutarnjim pobunama koje su ometale njihovu sposobnost da se bore protiv Grka, nakon što su 450. pr. Kr. Artakserkso i njegovi nasljednici usvojili politiku zavadi pa vladaj.Izbjegavajući borbu protiv samih Grka, Perzijanci su umjesto toga pokušali okrenuti Atenu protiv Sparte, redovito podmićujući političare kako bi postigli svoje ciljeve.Na taj su način osigurali da Grci ostanu ometeni unutarnjim sukobima i nisu bili u mogućnosti usmjeriti svoju pozornost na Perziju.Nije bilo otvorenog sukoba između Grka i Perzije sve do 396. pr. Kr., kada je spartanski kralj Agesilaj nakratko napao Malu Aziju;kao što Plutarh ističe, Grci su bili previše zauzeti nadgledanjem uništenja vlastite moći da bi se borili protiv "barbara".Ako su ratovi Delskog saveza pomaknuli ravnotežu moći između Grčke i Perzije u korist Grka, onda je sljedećih pola stoljeća međusobnog sukoba u Grčkoj mnogo učinio da se vrati ravnoteža moći u Perziju.Godine 387. pr. Kr., Sparta, suočena sa savezom Korinta, Tebe i Atene tijekom Korintskog rata, tražila je pomoć od Perzije da učvrsti svoj položaj.Pod takozvanim "Kraljevim mirom" kojim je rat okončan, Artakserkso II je od Spartanaca zahtijevao i dobio povrat maloazijskih gradova, zauzvrat su Perzijanci zaprijetili da će zaratiti svakoj grčkoj državi koja to učini ne sklopiti mir.Tim ponižavajućim ugovorom, koji je poništio sva grčka postignuća u prethodnom stoljeću, žrtvovani su Grci iz Male Azije kako bi Spartanci mogli održati svoju hegemoniju nad Grčkom.Nakon ovog ugovora grčki su se govornici počeli pozivati ​​na Kalijin mir (bilo izmišljen ili ne), kao kontrapunkt sramoti Kraljeva mira i veličanstven primjer "dobrih starih vremena" kada su Delska liga oslobodila je egejske Grke od perzijske vlasti.