Mogulsko carstvo

Mogulsko carstvo, poznato po svojoj arhitektonskoj inovaciji i kulturnoj fuziji, vladalo je Indijskim potkontinentom od ranog 16. stoljeća do sredine 19. stoljeća, ostavljajući neizbrisiv trag u povijesti regije.Utemeljio ga je Babur, potomak Džingis-kana i Timura , 1526., ovo je carstvo proširilo svoje dominione na velike dijelove današnje Indije , Pakistana , Bangladeša i Afganistana, pokazujući eru neviđenog prosperiteta i umjetničke izvrsnosti.Mogulski vladari, poznati po svom pokroviteljstvu umjetnosti, naručili su neke od najpoznatijih svjetskih građevina, uključujući Taj Mahal, simbol ljubavi i arhitektonsko čudo, i Crvenu tvrđavu, utjelovljenje vojne snage i arhitektonske domišljatosti mogulskog doba.Pod njihovom vladavinom, carstvo je postalo lonac za taljenje različitih kultura, religija i tradicija, njegujući jedinstvenu mješavinu koja je do danas utjecala na društveno tkivo indijskog potkontinenta.Njihova administrativna sposobnost, napredan sustav prikupljanja prihoda i promicanje trgovine značajno su pridonijeli ekonomskoj stabilnosti carstva, čineći ga jednim od najbogatijih carstava svog vremena.Naslijeđe Mogulskog carstva nastavlja osvajati povjesničare i entuzijaste, budući da predstavlja zlatno doba kulturnog procvata i arhitektonske veličine, čiji utjecaj odjekuje u baštini indijskog potkontinenta i šire.

Babur, rođen kao Zahīr ud-Dīn Muhammad 14. veljače 1483. u Andijanu, Ferganska dolina (moderni Uzbekistan), bio je utemeljitelj mogulskog carstva naindijskom potkontinentu .Potomak Timura i Džingis-kana preko oca i majke, popeo se na prijestolje Fergane s 12 godina, suočivši se s neposrednim protivljenjem.Nakon promjenjive sudbine u središnjoj Aziji, uključujući gubitak i ponovno zauzimanje Samarkanda i konačni gubitak teritorija svojih predaka od strane Muhammada Shaybani Khana, Babur je svoje ambicije usmjerio prema Indiji.Uz potporu Safavidskog i Otomanskog carstva , porazio je sultana Ibrahima Lodija u prvoj bitci kod Panipata 1526., postavljajući temelj Mogulskom carstvu.Baburove rane godine bile su obilježene borbama za vlast među njegovim rođacima i regionalnim plemićima, što je dovelo do njegovog konačnog osvajanja Kabula 1504. Njegovu vladavinu u Kabulu su osporile pobune i prijetnja Uzbeka, ali Babur je uspio zadržati svoju vlast grad dok razmišlja o širenju u Indiju.Iskoristio je pad Delhijskog sultanata i nered među radžputskim kraljevstvima, posebice porazivši Rana Sangu u bitci kod Khanwe, koja je bila odlučujuća za mogulsku dominaciju u sjevernoj Indiji nego Panipat.Tijekom svog života, Babur je evoluirao od nepokolebljivog muslimana do tolerantnijeg vladara, dopuštajući vjerski suživot unutar svog carstva i promičući umjetnost i znanost na svom dvoru.Njegovi memoari, Baburnama, napisani na chaghatai turskom, pružaju detaljan prikaz njegova života te kulturnog i vojnog krajolika tog vremena.Babur se više puta ženio, rodivši značajne sinove poput Humayuna, koji ga je naslijedio.Nakon njegove smrti 1530. godine u Agri, Baburovi posmrtni ostaci isprva su tamo pokopani, ali su kasnije premješteni u Kabul prema njegovoj želji.Danas se u Uzbekistanu i Kirgistanu slavi kao nacionalni heroj, a njegova poezija i Baburnama traju kao značajan kulturni doprinos.

Prva bitka kod Panipata 21. travnja 1526. označila je početak Mogulskog carstva uIndiji , okončavši Delhijski sultanat .Bio je poznat po svojoj ranoj upotrebi vatrenog oružja s barutom i poljskog topništva, koje su uvele invazivne mogulske snage predvođene Baburom.U ovoj bici Babur je porazio sultana Ibrahima Lodija iz sultanata Delhi koristeći inovativnu vojnu taktiku, uključujući vatreno oružje i konjičke napade, čime je započela mogulska vladavina koja je trajala do 1857.Baburov interes za Indiju u početku je bio proširiti svoju vladavinu na Punjab, poštujući nasljeđe svog pretka Timura .Politički krajolik Sjeverne Indije bio je povoljan, s dinastijom Lodi pod Ibrahimom Lodijem koja je slabila.Babura su pozvali Daulat Khan Lodi, guverner Punjaba, i Ala-ud-Din, Ibrahimov ujak, da izazovu Ibrahima.Neuspješan diplomatski pristup preuzimanju prijestolja doveo je do Baburove vojne akcije.Nakon što je 1524. stigao do Lahorea i pronašao Daulat Khan Lodija kojeg su Ibrahimove snage protjerale, Babur je porazio Lodijevu vojsku, spalio Lahore i preselio se u Dipalpur, postavljajući Alam Khana za guvernera.Nakon što je Alam Khan svrgnut, on i Babur udružili su snage s Daulat Khan Lodijem, neuspješno opsjedajući Delhi.Shvativši izazove, Babur se pripremio za odlučujući okršaj.U Panipatu je Babur strateški upotrijebio " otomansko sredstvo" za obranu i učinkovito koristio poljsko topništvo.Njegove taktičke inovacije, uključujući tulguhma strategiju podjele njegovih snaga i korištenje araba (kolica) za topništvo, bile su ključne za njegovu pobjedu.Poraz i smrt Ibrahima Lodija, zajedno s 20 000 njegovih vojnika, označili su značajnu pobjedu za Babura, postavljajući temelje za uspostavu Mogulskog Carstva u Indiji, dominije koja će trajati više od tri stoljeća.

Bitka kod Khanwe, koja se vodila 16. ožujka 1527. između Baburovih timuridskih snaga i Rajputske konfederacije koju je predvodio Rana Sanga, bila je ključni događaj u srednjovjekovnojindijskoj povijesti .Ova bitka, značajna zbog široke upotrebe baruta u sjevernoj Indiji, završila je odlučujućom pobjedom Babura, dodatno učvrstivši kontrolu Mogulskog carstva nad sjevernom Indijom.Za razliku od ranije bitke kod Panipata protiv oslabljenog sultanata Delhija, Khanwa je suprotstavila Babura zastrašujućem kraljevstvu Mewar, što je označilo jedan od najvažnijih sukoba u mogulskom osvajanju.Baburov početni fokus na Punjab pomaknuo se prema široj ambiciji za dominacijom u Indiji, potaknut unutarnjim nesuglasicama unutar dinastije Lodi i pozivima disidenata iz Lodija.Unatoč ranim neuspjesima i otporu lokalnih snaga, Baburove pobjede, posebno kod Panipata, uspostavile su njegovo uporište u Indiji.Postoje proturječni računi u vezi sa savezima, s Baburovim memoarima koji sugeriraju predloženi ali nematerijalizirani savez s Rana Sangom protiv dinastije Lodi, tvrdnju koju osporavaju Rajput i drugi povijesni izvori koji naglašavaju Baburove proaktivne napore da osigura saveze i legitimizira svoje invazije.Prije Khanwe, Babur se suočavao s prijetnjama i od Rana Sanga i od afganistanskih vladara istočne Indije.Početni okršaji, uključujući uspješan otpor Rana Sange kod Bayane, naglasili su strašan izazov Rajputa.Baburov strateški fokus pomaknuo se prema obrani od Sanginih nadirućih snaga, zauzimajući ključne teritorije kako bi osigurao predgrađe Agre.Rajputova vojna moć i strateški savez protiv Babura, koji je uključivao razne radžputske i afganistanske snage, imao je za cilj protjerivanje Babura i obnovu carstva Lodi.Taktika bitke pokazala je Baburove obrambene pripreme, koristeći muškete i topništvo protiv tradicionalnog Rajputovog napada.Unatoč početnom uspjehu Rajputa u narušavanju mogulskih položaja, unutarnje izdaje i konačno onesposobljavanje Rana Sange promijenili su tijek bitke u Baburovu korist.Izgradnja kule od lubanja nakon pobjede imala je za cilj terorizirati protivnike, što je praksa naslijeđena od Timura.Posljedično povlačenje i smrt Rana Sange, pod misterioznim okolnostima, spriječili su daljnje izravne izazove Baburovoj vladavini.Bitka kod Khanwe tako ne samo da je ponovno potvrdila mogulsku nadmoć u sjevernoj Indiji, već je označila i značajan pomak u indijskom ratovanju, naglašavajući učinkovitost oružja s barutom i postavljajući teren za širenje i konsolidaciju Mogulskog carstva.

Nasir al-Din Muhammad, poznat kao Humayun (1508. – 1556.), bio je drugi mogulski car, koji je vladao teritorijima koji sada uključuju istočni Afganistan, Bangladeš , sjevernuIndiju i Pakistan .Njegova je vladavina bila obilježena početnom nestabilnošću, ali je završila značajnim doprinosom kulturnoj i teritorijalnoj ekspanziji Mogulskog Carstva.Humayun je naslijedio svog oca Babura 1530. godine u dobi od 22 godine, suočavajući se s trenutnim izazovima zbog svog neiskustva i podjele teritorija između njega i njegovog polubrata Kamrana Mirze.Ova podjela, koja proizlazi iz srednjoazijske tradicije koja se razlikuje od indijske prakse primogeniture, posijala je razdor i rivalstvo među braćom i sestrama.Na početku svoje vladavine, Humayun je izgubio svoje carstvo od Sher Shah Suri, ali ga je ponovno stekao 1555. uz pomoć Safavida nakon što je proveo 15 godina u izgnanstvu.Ovo progonstvo, osobito u Perziji , duboko je utjecalo na njega i mogulski dvor, uvodeći perzijsku kulturu, umjetnost i arhitekturu na potkontinent.Humayunovu vladavinu karakterizirali su vojni izazovi, uključujući sukobe sa sultanom Bahadurom od Gujarata i Sher Shah Surijem.Unatoč ranim neuspjesima, uključujući gubitak teritorija od strane Sher Shaha i privremeno povlačenje u Perziju, Humayunova upornost i potpora perzijskog Safavid Shaha konačno su mu omogućili da povrati svoje prijestolje.Njegov povratak obilježen je uvođenjem perzijskih plemića na njegov dvor, značajno utječući na mogulsku kulturu i administraciju.U kasnijim godinama Humayunove vladavine došlo je do konsolidacije mogulskih teritorija i oživljavanja bogatstva carstva.Njegove vojne kampanje proširile su mogulski utjecaj, a njegove administrativne reforme postavile su temelje za procvat vladavine njegova sina Akbara.Humayunovo nasljeđe stoga je priča o otpornosti i kulturnoj sintezi, utjelovljujući spoj srednjoazijskih i južnoazijskih tradicija koje će obilježiti zlatno doba Mogulskog carstva.24. siječnja 1556. Humayun je, s rukama punim knjiga, silazio niz stepenice iz svoje biblioteke Sher Mandal kada je mujezin oglasio Azan (poziv na molitvu).Imao je običaj, gdje god i kad god je čuo poziv, prignuti koljena u znak svetog poštovanja.Pokušavajući kleknuti, zapeo je stopalom za ogrtač, skliznuo niz stepenice i udario sljepoočnicom o grubi kameni rub.Umro je tri dana kasnije.Nakon što je mladi mogulski car Akbar porazio i ubio Hemua u drugoj bitci kod Panipata.Humayunovo tijelo pokopano je u Humayunovoj grobnici u Delhiju, prvoj velikoj vrtnoj grobnici u mogulskoj arhitekturi, koja je postavila presedan, a kasnije su ga slijedili Taj Mahal i mnogi drugi indijski spomenici.

Godine 1556. Akbar se suočio s Hemuom, hinduističkim generalom i samoproglašenim carem, koji je protjerao Mogule iz indo-gangskih ravnica.Na poticaj Bairama Khana, Akbar je povratio Delhi nakon što je porazio Hemua u drugoj bitci kod Panipata.Nakon ove pobjede uslijedila su osvajanja Agre, Punjaba, Lahorea, Multana i Ajmera, čime je uspostavljena mogulska dominacija u regiji.Akbarova vladavina označila je značajan pomak prema kulturnoj i vjerskoj inkluzivnosti, promičući rasprave među različitim vjerskim skupinama unutar njegova carstva.Njegova inovativna uprava uključivala je sustav Mansabdari, organiziranje vojske i plemstva te uvođenje poreznih reformi za učinkovito upravljanje.Akbarovi diplomatski napori proširili su se na njegovanje odnosa s Portugalcima , Osmanlijama , Safavidima i drugim suvremenim kraljevstvima, naglašavajući trgovinu i međusobno poštovanje.Akbarova vjerska politika, naglašena njegovim interesom za sufizam i uspostavom Din-i Ilahija, pokazala je njegovo nastojanje prema sinkretičkom sustavu vjerovanja, iako nije bio široko prihvaćen.Pokazao je neviđenu toleranciju prema nemuslimanima, ukinuvši porez jizya za hinduse, slaveći hinduističke festivale i surađujući s đainističkim učenjacima, odražavajući njegov liberalni pristup različitim vjerama.Akbarovo arhitektonsko nasljeđe, uključujući izgradnju Fatehpur Sikrija, i njegovo pokroviteljstvo umjetnosti i književnosti naglasili su kulturnu renesansu tijekom njegove vladavine, što ga je učinilo ključnom figurom u indijskoj povijesti.Njegova je politika postavila temelje bogatom kulturnom i vjerskom mozaiku koji je karakterizirao mogulsko carstvo, a njegovo je nasljeđe trajalo kao simbol prosvijećenog i uključivog upravljanja.

Akbar i njegov skrbnik Bairam Khan koji su, nakon što su saznali za gubitak Agre i Delhija, marširali u Panipat kako bi povratili izgubljene teritorije.Bila je to očajnički borbena bitka, ali se činilo da je prednost prešla u korist Hemua.Oba krila mogulske vojske bila su odbačena i Hemu je pokrenuo svoj kontingent bojnih slonova i konjice naprijed kako bi razbio njihovo središte.U tom je trenutku Hemu, vjerojatno na pragu pobjede, bio ranjen kada ga je slučajno pogodila mogulska strijela u oko i srušio se bez svijesti.Vidjevši ga kako pada izazvalo je paniku u njegovoj vojsci koja je razbila formaciju i pobjegla.Bitka je izgubljena;5 000 mrtvih ležalo je na bojnom polju, a mnogo ih je više ubijeno u bijegu.Plijen iz bitke kod Panipata uključivao je 120 Hemuovih ratnih slonova čiji su razorni pohodi toliko impresionirali Mogule da su životinje ubrzo postale sastavni dio njihovih vojnih strategija.

Do 1559. Moguli su krenuli u napad na jug u Rajputanu i Malwu.Godine 1560. mogulska vojska pod zapovjedništvom njegova poočenog brata Adhama Khana i mogulskog zapovjednika Pira Muhammada Khana započela je mogulsko osvajanje Malwe.

Nakon što je osigurao dominaciju u sjevernojIndiji , Akbar se usredotočio na Rajputanu, s ciljem pokoravanja ove strateške i povijesno otporne regije.Mewat, Ajmer i Nagor već su bili pod mogulskom kontrolom.Kampanja, koja je spajala ratovanje i diplomaciju od 1561., dovela je do toga da je većina Rajput država priznala mogulsko vrhovništvo.Međutim, Mewar i Marwar, pod Udai Singhom II i Chandrasen Rathoreom, oduprli su se Akbarovom napredovanju.Udai Singh, potomak Rana Sanga koji se suprotstavio Baburu, imao je značajan ugled među Rajputima.Akbarova kampanja protiv Mewara, koja je ciljala na ključnu utvrdu Chittor 1567., bila je i strateški i simbolički pothvat, označavajući izravan izazov suverenitetu Rajputa.Pad Chittorgarha u veljači 1568., nakon višemjesečne opsade, Akbar je najavio kao trijumf islama, uz rašireno razaranje i masovna pogubljenja korištena za učvršćivanje mogulske vlasti.Prateći Chittorgarh, Akbar je ciljao na Ranthambore, brzo ga zauzevši i dodatno učvrstivši mogulsku prisutnost u Rajputani.Unatoč ovim pobjedama, Mewarov prkos je ustrajao pod Maharanom Pratapom, koji se nastavio opirati mogulskoj dominaciji.Akbarova osvajanja u Rajputani obilježena su uspostavom Fatehpur Sikrija, simbolizirajući mogulsku pobjedu i širenje Akbarova carstva u srce Rajputane.

Posljednja dva sultana od Gujarata, Ahmad Shah III i Mahmud Shah III, uzdignuti su na prijestolje tijekom svoje mladosti, što je dovelo do vladavine sultanatom od strane plemića.Plemstvo je, težeći prevlasti, međusobno podijelilo teritorije, ali se ubrzo upustilo u sukobe za prevlast.Jedan plemić, nastojeći učvrstiti svoju moć, pozvao je mogulskog cara Akbara da intervenira 1572., što je rezultiralo mogulskim osvajanjem Gujarata do 1573., pretvarajući ga u mogulsku provinciju.Unutarnji sukobi među plemićima Gujarata i njihovi povremeni savezi s vanjskim silama oslabili su sultanat.Pozivi Akbaru pružili su mu izgovor da intervenira.Akbarov marš od Fatehpur Sikrija do Ahmedabada označio je početak kampanje, što je dovelo do brze kapitulacije i ponovnog svrstavanja lokalnih plemića pod mogulsku vlast.Akbarove snage su, nakon što su osigurale Ahmedabad, progonile preostale gujaratske plemiće i sultana Muzaffara Shaha III., što je kulminiralo značajnim bitkama na lokacijama poput Sarnala.Zauzimanje ključnih gradova i utvrda, uključujući Surat, dodatno je učvrstilo mogulsku kontrolu.Značajno je da je Akbarova pobjeda dovela do izgradnje Buland Darwaza u Fatehpur Sikriju, u znak sjećanja na osvajanje.Bijeg Muzaffar Shaha III. i kasniji azil kod Jama Satajia od Nawanagara potaknuli su bitku kod Bhuchar Morija 1591. Unatoč početnom otporu, mogulska pobjeda bila je odlučujuća, označavajući potpuno pripajanje Gujarata Mogulskom carstvu, pokazujući tako Akbarovu stratešku oštroumnost i mogulsku moć. Vojna moć Carstva.

Akbar je sada porazio većinu afganistanskih ostataka u Indiji.Jedino središte afganistanske moći sada je bilo u Bengalu, gdje je na vlasti vladao Sulaiman Khan Karrani, afganistanski poglavica čija je obitelj služila pod Sher Shah Suri.Prvi značajan korak prema osvajanju učinjen je 1574. godine kada je Akbar poslao svoju vojsku da pokori afganistanske poglavice koji su vladali Bengalom.Odlučujuća bitka dogodila se kod Tukaroija 1575., gdje su mogulske snage izašle kao pobjednici, postavljajući temelje mogulske vladavine u regiji.Naknadne vojne kampanje dodatno su ojačale mogulsku kontrolu, što je kulminiralo bitkom kod Rajmahala 1576., koja je odlučno porazila snage Bengalskog sultanata.Nakon vojnog osvajanja, Akbar je proveo administrativne reforme kako bi integrirao Bengal u mogulski administrativni okvir.Sustavi zemljišnih prihoda su reorganizirani, a strukture lokalne uprave usklađene su s mogulskom praksom, osiguravajući učinkovitu kontrolu i crpljenje resursa.Osvajanje je također olakšalo kulturnu i gospodarsku razmjenu, obogativši kulturnu tapiseriju Mogulskog Carstva i potaknuvši njegovo gospodarstvo.Mogulsko osvajanje Bengala značajno je utjecalo na povijest regije, uvodeći razdoblje stabilnosti, prosperiteta i arhitektonskog razvoja pod mogulskim pokroviteljstvom.Uspostavio je trajno nasljeđe koje je utjecalo na društveno-ekonomski i kulturni krajolik regije i nakon Akbarove vladavine.

Jahangir, četvrti mogulski car, vladao je od 1605. do 1627. i bio je poznat po svojim doprinosima umjetnosti, kulturi i administrativnim reformama.Rođen od cara Akbara i carice Mariam-uz-Zamani 1569. godine, popeo se na prijestolje kao Nuruddin Muhammad Jahangir.Njegovu vladavinu obilježili su unutarnji izazovi, uključujući pobune koje su predvodili njegovi sinovi Khusrau Mirza i Khurram (kasnije Shah Jahan), te značajan razvoj u vanjskim odnosima i kulturnom pokroviteljstvu.Pobuna princa Khusraua 1606. bila je rani test Jahangirovog vodstva.Khusrauov poraz i kasnija kazna, uključujući djelomično osljepljivanje, naglasili su složenost mogulske politike nasljeđivanja.Jahangirov brak s Mehr-un-Nissom, kasnije poznatom kao carica Nur Jahan, 1611. značajno je utjecao na njegovu vladavinu.Politički utjecaj bez premca Nur Jahan doveo je do uzdizanja njezinih rođaka na visoke položaje, stvarajući nezadovoljstvo na dvoru.Jahangirov odnos s British East India Company započeo je dolaskom Sir Thomasa Roea, koji je osigurao trgovačka prava za Britance, označavajući početak značajne strane prisutnosti u Indiji.Taj je odnos naglasio otvorenost Mogulskog carstva međunarodnoj trgovini i diplomaciji.Osvajanje tvrđave Kangra 1615. proširilo je mogulski utjecaj na Himalaju, pokazujući Jahangirovu vojnu snagu i njegovu ambiciju da konsolidira kontrolu nad strateškim teritorijima.Pobuna koju je predvodio princ Khurram 1622. zbog pitanja nasljeđa dodatno je testirala Jahangirovu vladavinu, što je na kraju dovelo do Khurramovog uspona kao Shah Jahana.Gubitak Kandahara od strane Safavida 1622. bio je značajan korak nazad, odražavajući izazove s kojima se Jahangir suočio u osiguravanju zapadne granice carstva.Unatoč tome, Jahangirovo uvođenje "Lanca pravde" simboliziralo je njegovu predanost pravednosti i pristupačnosti u upravljanju, dopuštajući podanicima da traže naknadu izravno od cara.Jahangirova vladavina također je poznata po svojim kulturnim postignućima, uključujući procvat mogulske umjetnosti i arhitekture, koji su imali koristi od njegovog pokroviteljstva i interesa za umjetnost.Njegovi memoari, Jahangirnama, nude uvid u kulturu, politiku tog razdoblja i Jahangirova osobna razmišljanja.

Mogulska umjetnost doseže vrhunac pod Jahangirovom vladavinom.Jahangir je bio fasciniran umjetnošću i arhitekturom.U svojoj autobiografiji, Jahangirnama, Jahangir je zabilježio događaje koji su se dogodili tijekom njegove vladavine, opise flore i faune s kojima se susreo i druge aspekte svakodnevnog života, te je naručio dvorske slikare poput Ustada Mansura da naslikaju detaljna djela koja će pratiti njegovu živopisnu prozu .U predgovoru prijevoda Jahangirname od WM Thackstona, Milo Cleveland Beach objašnjava da je Jahangir vladao u vrijeme prilično stabilne političke kontrole, te je imao priliku narediti umjetnicima da stvaraju umjetnost koja bi pratila njegove memoare koji su bili “odgovor na carevu struju”. entuzijazmi”

Shah Jahan I., peti mogulski car, vladao je od 1628. do 1658., označavajući vrhunac mogulskih arhitektonskih postignuća i kulturnog sjaja.Rođen kao Mirza Shahab-ud-Din Muhammad Khurram od cara Jahangira, bio je uključen u vojne pohode protiv Rajputa i dekanskih plemića rano u svom životu.Stupivši na prijestolje nakon očeve smrti, Shah Jahan je eliminirao svoje rivale, uključujući svog brata Shahryara Mirzu, kako bi učvrstio vlast.Njegova je vladavina svjedočila izgradnji kultnih spomenika kao što su Taj Mahal, Crvena tvrđava i džamija Shah Jahan, utjelovljujući vrhunac mogulske arhitekture.Shah Jahanova vanjska politika uključivala je agresivne pohode u Deccan, sukobe s Portugalcima i ratovanje sa Safavidima.Upravljao je unutarnjim sukobima, uključujući značajnu pobunu Sikha i glad u Deckanu 1630.-32., pokazujući svoju administrativnu oštroumnost.Kriza nasljeđivanja 1657., potaknuta njegovom bolešću, dovela je do građanskog rata među njegovim sinovima, što je kulminiralo Aurangzebovim usponom na vlast.Shah Jahana je zatočio Aurangzeb u tvrđavi Agra, gdje je proveo svoje posljednje godine do smrti 1666.Njegova vladavina odstupila je od liberalne politike njegovog djeda Akbara, s povratkom na ortodoksni islam koji je utjecao na mogulsko upravljanje.Timuridska renesansa pod Shah Jahanom naglašavala je njegovo nasljeđe kroz neuspješne vojne kampanje u srednjoj Aziji.Unatoč tim vojnim pothvatima, doba Shah Jahana slavi se zbog svoje arhitektonske ostavštine i procvata umjetnosti, obrta i kulture, što je Mogulsku Indiju učinilo bogatim središtem globalne umjetnosti i arhitekture.Njegova je politika potaknula ekonomsku stabilnost, iako je tijekom njegove vladavine također došlo do širenja carstva i povećanih zahtjeva prema njegovim podanicima.Udio mogulskog carstva u BDP-u je porastao, što ukazuje na gospodarski rast pod njegovom vladavinom.Unatoč tome, njegova se vladavina suočila s kritikama zbog vjerske netolerancije, uključujući rušenje hinduističkih hramova.

Glad u Deckanu od 1630. do 1632. dogodila se za vrijeme vladavine mogulskog cara Shaha Jahana i bila je obilježena ozbiljnim neuspjehom usjeva koji su doveli do raširene gladi, bolesti i raseljavanja diljem regije.Ovaj katastrofalni događaj rezultirao je smrću približno 7,4 milijuna ljudi, s oko tri milijuna smrtnih slučajeva u Gujaratu unutar deset mjeseci zaključno s listopadom 1631., i dodatnih milijun smrtnih slučajeva oko Ahmednagara.Glad su pogoršale vojne kampanje u Malwi i Deccanu, jer su sukobi s lokalnim snagama poremetili društvo i dodatno ometali pristup hrani.

Taj Mahal 'Kruna palače' mramorni je mauzolej boje slonovače na južnoj obali rijeke Yamuna u indijskom gradu Agri.Naručio ju je 1630. mogulski car Shah Jahan (vladao od 1628. do 1658.) da u njoj bude smještena grobnica njegove omiljene žene, Mumtaz Mahal;u njemu se nalazi i grobnica samog Shah Jahana.

Aurangzeb, rođen kao Muhi al-Din Muhammad 1618., bio je šesti mogulski car, koji je vladao od 1658. do svoje smrti 1707. Njegova je vladavina značajno proširila Mogulsko carstvo, čineći ga najvećim upovijesti Indije , s teritorijem koji je obuhvaćao gotovo cijeli potkontinent.Aurangzeb je bio poznat po svojoj vojnoj sposobnosti, jer je obnašao razne administrativne i vojne položaje prije nego što je stupio na prijestolje.Tijekom njegove vladavine Mogulsko Carstvo nadmašilo je Kinu Qing kao najveća svjetska ekonomska i proizvodna sila.Aurangzebov uspon na vlast uslijedio je nakon sporne bitke za nasljeđe protiv njegovog brata Dara Shikoha, kojeg je njihov otac Shah Jahan favorizirao.Nakon što je osigurao prijestolje, Aurangzeb je zatvorio Shah Jahana i pogubio njegove suparnike, uključujući Dara Shikoha.Bio je pobožni musliman, poznat po svom pokroviteljstvu islamske arhitekture i učenja, te po provođenju Fatawe 'Alamgiri kao zakonskog kodeksa carstva, koji je zabranjivao aktivnosti zabranjene u islamu.Aurangzebove vojne kampanje bile su opsežne i ambiciozne, s ciljem konsolidacije mogulske moći na indijskom potkontinentu.Jedno od njegovih najznačajnijih vojnih postignuća bilo je osvajanje Dekanskih sultanata.Počevši od 1685., Aurangzeb je svoju pozornost usmjerio prema bogatoj i strateški smještenoj regiji Deccan.Nakon niza dugotrajnih opsada i bitaka, uspio je pripojiti Bijapur 1686. i Golcondu 1687., čime je cijeli Deccan doveo pod kontrolu Mogula.Ova su osvajanja proširila Mogulsko Carstvo do najvećeg teritorijalnog opsega i pokazala Aurangzebovu vojnu odlučnost.Međutim, Aurangzebova politika prema hinduističkim podanicima bila je izvor kontroverzi.Godine 1679. ponovno je uveo porez na džizju za nemuslimane, politiku koju je ukinuo njegov pradjed Akbar.Ovaj potez, zajedno s njegovim nastojanjima da provede islamske zakone i njegovim uništenjem nekoliko hinduističkih hramova, naveden je kao dokaz Aurangzebove vjerske netolerancije.Kritičari tvrde da je ta politika otuđila hinduističke podanike i pridonijela konačnom padu Mogulskog Carstva.Pristaše, međutim, primjećuju da je Aurangzeb također pokrovitelj hinduističke kulture na različite načine i da je zaposlio više Hindusa u svojoj administraciji nego bilo koji od njegovih prethodnika.Aurangzebova vladavina također je bila obilježena brojnim pobunama i sukobima, odražavajući izazove upravljanja golemim i raznolikim carstvom.Pobuna Maratha, koju su vodili Shivaji i njegovi nasljednici, bila je posebno problematična za Aurangzeba.Unatoč tome što je rasporedio veliki dio mogulske vojske i posvetio više od dva desetljeća kampanji, Aurangzeb nije uspio u potpunosti pokoriti Marate.Njihova gerilska taktika i duboko poznavanje lokalnog terena omogućili su im da nastave pružati otpor mogulskoj vlasti, što je na kraju dovelo do uspostave moćne Maratha konfederacije .U kasnijim godinama svoje vladavine, Aurangzeb se suočio s protivljenjem raznih drugih skupina, uključujući Sikhe pod vodstvom Guru Tegh Bahadura i Guru Gobind Singha, Paštuna i Jata.Ovi su sukobi iscrpili mogulsku riznicu i oslabili vojnu snagu carstva.Aurangzebovi pokušaji da nametne islamsku ortodoksiju i proširi svoje carstvo vojnim osvajanjima u konačnici su doveli do širokih nemira i pridonijeli ranjivosti carstva nakon njegove smrti.Aurangzebova smrt 1707. označila je kraj jedne ere Mogulskog carstva.Njegovu dugu vladavinu karakteriziraju značajna vojna osvajanja, napori da se provede islamski zakon i kontroverze oko njegovog odnosa prema nemuslimanskim podanicima.Nasljedni rat koji je uslijedio nakon njegove smrti dodatno je oslabio mogulsku državu, dovodeći do njezina postupnog pada pred silama u nastajanju kao što su Marathasi, Britanska istočnoindijska kompanija i razne regionalne države.Unatoč pomiješanim procjenama njegove vladavine, Aurangzeb ostaje ključna figura u povijesti indijskog potkontinenta, simbolizirajući vrhunac i početak opadanja mogulske imperijalne moći.

Anglo-mogolski rat, poznat i kao Dječji rat, bio je prvi anglo-indijanski rat na indijskom potkontinentu.Sukob je proizašao iz nastojanja Engleske istočnoindijske kompanije da dobije ferman za redovite trgovačke povlastice u mogulskim provincijama, što je dovelo do zategnutih pregovora i povećanih trgovačkih poreza koje je nametnuo guverner Bengala, Shaista Khan.Kao odgovor, Sir Josiah Child pokrenuo je agresivne akcije s ciljem zauzimanja Chittagonga i uspostavljanja utvrđene enklave kako bi stekao trgovačku moć i neovisnost o mogulskoj kontroli.Kralj James II poslao je ratne brodove kako bi podržao ambicije Društva;međutim, vojni pohod nije uspio.Nakon značajnih pomorskih sukoba, uključujući opsadu luke Bombay i bombardiranje Balasorea, pokušani su mirovni pregovori.Napori Društva da se suprotstavi povećanim porezima i pohvali Aurangzebovu vladavinu bili su neuspješni, što je dovelo do blokade mogulskih luka i zarobljavanja brodova koji su prevozili muslimanske hodočasnike.Sukob je eskalirao kada je Aurangzeb zauzeo tvornice Kompanije i uhitio njene članove, dok je Kompanija nastavila hvatati mogulske trgovačke brodove.Naposljetku, Engleska istočnoindijska kompanija bila je prisiljena pokoriti se nadmoćnijim snagama Mogulskog carstva, što je rezultiralo novčanom kaznom od 150 000 rupija i ponovnom uspostavom njihovih trgovačkih povlastica od strane Aurangzeba nakon što je izdana isprika.

Azam Shah kratko je služio kao sedmi mogulski car od 14. ožujka do 20. lipnja 1707., nakon smrti njegova oca Aurangzeba.Imenovan za nasljednika 1681., Azam je imao istaknutu vojnu karijeru, služeći kao potkralj u raznim provincijama.Unatoč tome što je proglašen Aurangzebovim nasljednikom, njegova je vladavina bila kratkog vijeka zbog sukoba oko nasljeđa s njegovim starijim polubratom, Shah Alamom, kasnije poznatim kao Bahadur Shah I.U pokušaju da izbjegne rat za nasljeđe, Aurangzeb je odvojio svoje sinove, poslavši Azama u Malwu, a njegovog polubrata Kam Baksha u Bijapur.Nakon Aurangzebove smrti, Azam, koji se zadržao izvan Ahmednagara, vratio se kako bi preuzeo prijestolje i pokopao svog oca u Daulatabadu.Međutim, njegovo pravo je osporeno u bitci kod Jajaua, gdje je on i njegov sin, princ Bidar Bakht, poražen i ubijen od strane Shah Alama 20. lipnja 1707.Smrt Azam Shaha označila je kraj njegove kratke vladavine, a vjeruje se da ga je ubio Isha Khan Main, zemljoposjednik iz Lahorea.On i njegova supruga pokopani su u kompleksu dargah sufijskog sveca šeika Zainuddina u Khuldabadu blizu Aurangabada, blizu Aurangzebove grobnice.

Aurangzebova smrt 1707. dovela je do sukoba među njegovim sinovima, a Mu'azzam, Muhammad Kam Bakhsh i Muhammad Azam Shah natječu se za prijestolje.Mu'azzam je porazio Azam Shaha u bitci kod Jajaua, preuzimajući prijestolje kao Bahadur Shah I. Kasnije je porazio i ubio Kam Bakhsha u blizini Hyderabada 1708. Muhammad Kam Bakhsh proglasio se vladarom u Bijapuru, postavljajući strateška imenovanja i osvajajući, ali se suočio s unutarnjim zavjerama i vanjske izazove.Optuživali su ga da se oštro obračunavao s neistomišljenicima i naposljetku ga je porazio Bahadur Shah I, umirući kao zarobljenik nakon neuspjele pobune.Bahadur Shah I. nastojao je učvrstiti mogulsku kontrolu, pripojivši teritorije Rajputa poput Ambera i suočivši se s otporom u Jodhpuru i Udaipuru.Za njegove je vladavine izbila radžputska pobuna, koja je ugušena pregovorima, čime su Ajit Singh i Jai Singh vraćeni u mogulsku službu.Pobuna Sikha pod vodstvom Bande Bahadura predstavljala je značajan izazov, osvajajući teritorije i upuštajući se u bitke protiv mogulskih snaga.Unatoč početnim uspjesima, Banda Bahadur se suočio s porazima i kontinuiranim otporom, da bi na kraju pobjegao u brda.Napori Bahadur Šaha I. da suzbije razne pobune uključivali su pregovore, vojne kampanje i pokušaje hvatanja Banda Bahadura.Suočio se s protivljenjem i kontroverzama, uključujući vjerske napetosti oko khutbe u Lahoreu, što je dovelo do sporova i prilagodbi vjerskih običaja.Bahadur Shah I. umro je 1712., a naslijedio ga je njegov sin Jahandar Shah.Njegovu vladavinu obilježili su pokušaji stabilizacije carstva vojnim i diplomatskim sredstvima, suočavajući se s izazovima unutar i izvan mogulskih teritorija.

Kako je zdravlje Bahadur Shaha I. opadalo 1712., među njegovim sinovima izbio je rat za nasljeđe, pod značajnim utjecajem moćnog plemića Zulfiqar Khana.Za razliku od prijašnjih sukoba mogulskog nasljeđa, ishod ovog rata strateški su oblikovali savezi koje je formirao Zulfiqar Khan, favorizirajući Jahandar Shaha nad njegovom braćom, što je dovelo do poraza Azim-us-Shana i kasnije izdaje i eliminacije saveznika Jahandar Shaha.Vladavina Jahandar Shaha, koja je započela 29. ožujka 1712., bila je obilježena njegovim oslanjanjem na Zulfiqar Khana, koji je preuzeo značajnu moć kao wazir carstva.Ova promjena predstavljala je odstupanje od mogulskih normi, gdje je moć bila koncentrirana unutar dinastije.Vladavinu Jahandar Shaha karakterizirali su napori da učvrsti vlast, uključujući pogubljenja protivničkih plemića i kontroverzno uživanje u luksuzu i favoriziranje njegove supruge Lal Kunwar, što je, uz političku nestabilnost i financijski pad, pridonijelo slabljenju carstva.Zulfiqar Khan pokušao je stabilizirati carstvo poticanjem miroljubivih odnosa s regionalnim silama kao što su Rajputi, Sikhi i Marathasi.Međutim, loše upravljanje Jahandar Shaha i političke makinacije oko njega dovele su do općeg kaosa i nezadovoljstva, pripremajući pozornicu za njegov pad.Izazvan od svog nećaka Farrukhsiyara, uz potporu utjecajne braće Sayyid, Jahandar Shah se suočio s porazom u blizini Agre početkom 1713. Zarobljen i izdan od svojih nekoć pouzdanih saveznika, pogubljen je 11. veljače 1713., označavajući brutalan kraj njegove kratke i burne borbe. vladavina.Njegova je smrt naglasila duboko ukorijenjeni frakcionizam i promjenjivu ravnotežu moći unutar Mogulskog carstva, signalizirajući razdoblje opadanja i nestabilnosti.

Nakon poraza Jahandar Shaha, Farrukhsiyar je došao na vlast uz podršku braće Sayyid, što je dovelo do značajnih političkih manevara i vojnih kampanja usmjerenih na konsolidaciju njegove vladavine i rješavanje raznih pobuna i izazova diljem Mogulskog Carstva.Unatoč početnim neslaganjima oko položaja unutar vlade, Farrukhsiyar je imenovao Abdullaha Khana za wazira, a Hussain Ali Khana za Mir Bakhshija, čime su oni zapravo postali de facto vladari carstva.Njihova kontrola nad vojnim i strateškim savezima oblikovala je prve godine Farrukhsiyarove vladavine, ali su sumnje i borbe za vlast na kraju dovele do napetosti unutar dvora.Vojne kampanje i napori konsolidacijeKampanja protiv Ajmera: Farrukhsiyarova vladavina vidjela je pokušaje ponovnog uspostavljanja mogulske vlasti u Rajasthanu, s Hussain Ali Khanom koji je vodio kampanju protiv maharaje Ajita Singha iz Ajmera.Unatoč početnom otporu, Ajit Singh se na kraju predao, obnovivši mogulski utjecaj u regiji i pristajući na bračni savez s Farrukhsiyarom.Kampanja protiv Jata: Uspon lokalnih vladara poput Jata, nakon Aurangzebovih produženih pohoda u Deckanu, doveo je u pitanje mogulski autoritet.Farrukhsiyarovi napori da pokori vođu Jata Churamana uključivali su vojne kampanje koje je vodio Raja Jai ​​Singh II, što je rezultiralo dugotrajnom opsadom i pregovorima koji su na kraju ojačali mogulsku dominaciju.Kampanja protiv Konfederacije Sikha: Pobuna Sikha pod vodstvom Banda Singha Bahadura predstavljala je značajan izazov.Farrukhsiyarov odgovor uključivao je veliku vojnu kampanju koja je rezultirala hvatanjem i pogubljenjem Banda Singha Bahadura, brutalnim pokušajem gušenja pobune i odvraćanja otpora Sikha.Kampanja protiv pobunjenika na rijeci Ind: Farrukhsiyar je ciljao na razne pobune, uključujući pokret koji je vodio šah Inayat u Sindhu, s ciljem ponovnog uspostavljanja kontrole nad seljačkim ustancima i preraspodjelom zemlje.Farrukhsiyarova vladavina također je bila poznata po administrativnoj i fiskalnoj politici, uključujući ponovno nametanje Jizyaha i davanje trgovinskih koncesija Britanskoj istočnoindijskoj kompaniji .Ove su odluke odražavale složenu dinamiku mogulske vladavine, balansirajući tradicionalne islamske prakse s pragmatičnim savezima sa stranim silama kako bi se stabilizirale financije carstva.Odnos između Farrukhsiyara i braće Sayyid s vremenom se pogoršao, što je dovelo do konačne borbe za vlast.Ambicije braće Sayyid i Farrukhsiyarovi pokušaji da se suprotstavi njihovom utjecaju kulminirali su u sukobu koji je preoblikovao mogulsku političku krajoliku.Ugovor između braće i vladara Maratha Shahua I., sklopljen bez Farrukhsiyarovog pristanka, istaknuo je opadanje središnje vlasti i sve veću autonomiju regionalnih sila.Uz pomoć Ajita Singha i Maratha, braća Sayyid su oslijepila, zatvorila i naposljetku pogubila Farrukhsiyara 1719.

Bengal se odvojio od mogulske vlasti početkom 18. stoljeća.Kontrola Mogulskog carstva nad Bengalom značajno je oslabila tijekom tog razdoblja zbog raznih čimbenika, uključujući unutarnje sukobe, slabo središnje vodstvo i pojavu moćnih regionalnih guvernera.Godine 1717. guverner Bengala, Murshid Quli Khan, proglasio je de facto neovisnost od Mogulskog Carstva, dok je još uvijek priznavao nominalni Mogulski suverenitet.Uspostavio je Bengalski Subah kao autonomni entitet, čime se zapravo oslobodio izravne mogulske kontrole.Ovaj potez označio je početak neovisnosti Bengala od Mogulskog Carstva, iako je službeno priznat tek kasnije.

Mirza Rafi ud-Darajat, jedanaesti mogulski car i najmlađi sin Rafi-ush-Shana, stupio je na prijestolje 1719. kao marionetski vladar pod braćom Sayyid, nakon njihovog svrgavanja, osljepljivanja, zatvaranja i pogubljenja cara Farrukhsiyara uz podršku od Maharaje Ajit Singha i Maratha.Njegova vladavina, kratka i burna, bila je obilježena unutarnjim sukobima.U roku od manje od tri mjeseca od prijestolja, njegov ujak, Nekusiyar, proglasio se carem u tvrđavi Agra, tražeći veću podobnost.Braća Sayyid, braneći svoj izbor cara, brzo su ponovno zauzeli utvrdu i zauzeli Nekusiyar.Rafi ud-Darajatova vladavina završila je njegovom smrću 6. lipnja 1719., pod okolnostima za koje se nagađalo da su tuberkuloza ili ubojstvo, nakon što je vladao nešto više od tri mjeseca.Odmah ga je naslijedio Rafi ud-Daulah, koji je postao car Šah Jahan II.

Shah Jahan II kratko je držao položaj dvanaestog mogulskog cara 1719. Izabrali su ga braća Sayyid i naslijedio je nominalnog cara Rafi-ud-Darajata 6. lipnja 1719. Shah Jahan II, poput svog prethodnika, u biti je bio marionetski car pod utjecajem braće Sayyid.Njegova je vladavina bila kratkog vijeka jer je podlegao tuberkulozi i preminuo 17. rujna 1719. Šah Jahan II preuzeo je prijestolje nakon smrti svog mlađeg brata Rafi ud-Darajata, koji je također bolovao od tuberkuloze.Zbog svoje fizičke i mentalne nesposobnosti da vlada, nije imao stvarnu vlast za vrijeme dok je bio car.

Muhammad Shah, zvan Abu Al-Fatah Nasir-ud-Din Roshan Akhtar Muhammad Shah, stupio je na mogulsko prijestolje 29. rujna 1719., naslijedivši Shaha Jahana II., a njegova krunidba održana je u Crvenoj tvrđavi.Na početku njegove vladavine, braća Sayyid, Syed Hassan Ali Khan Barha i Syed Hussain Ali Khan Barha, imali su značajnu moć, planirajući postaviti Muhammad Shaha na prijestolje.Međutim, njihov je utjecaj oslabio nakon što su saznali za zavjere protiv njih od strane Asafa Jaha I i drugih, što je dovelo do sukoba koji je kulminirao porazom Sayyid braće i konsolidacijom moći Muhammad Shaha.Vladavina Muhammad Shaha bila je obilježena nizom vojnih i političkih izazova, uključujući pokušaje da se kontrolira Deccan putem Asafa Jaha I., koji je kasnije imenovan, a zatim podnio ostavku na mjesto velikog vezira.Napori Asafa Jaha I. u Deccanu naposljetku su doveli do uspostave države Hyderabad 1725., označavajući značajan pomak u vlasti od mogulske središnje vlasti.Ratovi Mogula i Marate značajno su oslabili Mogulsko Carstvo, a Marati pod vođama kao što je Bajirao I. iskorištavali su ranjivosti carstva, što je dovelo do gubitka teritorija i utjecaja u Deckanu i šire.Za vladavine Muhammad Shaha također je došlo do pokroviteljstva umjetnosti, a urdu je postao dvorski jezik i promicanje glazbe, slikarstva i znanstvenih dostignuća poput Zij-i Muhammad Shahija Jaija Singha II.Međutim, najkatastrofalniji događaj njegove vladavine bila je invazija Nader Shaha 1739., koja je dovela do pljačkanja Delhija i dubokog udarca na prestiž i financije Mogulskog carstva.Ova je invazija naglasila ranjivost Mogulskog Carstva i postavila pozornicu za daljnji pad, uključujući napade Maratha i konačnu afganistansku invaziju koju je predvodio Ahmad Shah Durrani 1748. godine.Vladavina Muhammad Shaha završila je njegovom smrću 1748., razdoblje obilježeno značajnim teritorijalnim gubicima, usponom regionalnih sila poput Maratha i početkom europskih kolonijalnih ambicija u Indiji.Njegovo se doba često smatra prekretnicom koja je dovela do konačnog raspada središnje vlasti Mogulskog carstva i uspona neovisnih država i europske dominacije na indijskom potkontinentu.

Ahmad Shah Bahadur stupio je na mogulsko prijestolje 1748., nakon smrti svog oca Muhammada Shaha.Njegovu su vladavinu odmah dovele u pitanje vanjske prijetnje, osobito od strane Ahmad Shaha Durranija (Abdalija), koji je pokrenuo višestruke invazije naIndiju .Prvi značajan susret s Durranijem dogodio se nedugo nakon dolaska Ahmad Shaha Bahadura, obilježavajući razdoblje dugotrajnog sukoba koji je razotkrio slabljenje Mogulskog carstva.Ove invazije karakterizirala je opsežna pljačka i dovele su do značajnih promjena u dinamici moći regije, dodatno destabilizirajući ionako opadajuću mogulsku vlast nad svojim teritorijima.Tijekom svoje vladavine, Ahmad Shah Bahadur također se suočio s unutarnjim izazovima, uključujući rastuću moć Carstva Maratha .Sukob Mogula i Marata se zaoštrio, a Marati su željeli proširiti svoje teritorije nauštrb raspadajuće mogulske vlasti.U tom je razdoblju došlo do nekoliko sukoba između mogulskih snaga i vojski Maratha, naglašavajući promjenjivu ravnotežu moći u Indiji.Marathasi, pod vodstvom osoba kao što su Peshwas, koristili su strategije koje su dodatno umanjile mogulsku kontrolu nad golemim regijama, osobito u sjevernim i središnjim dijelovima Indije.Vladavina Ahmad Shaha Bahadura poklopila se s Prvim karnatskim ratom (1746. – 1748.), dijelom veće borbe između britanskih i francuskih kolonijalnih sila u Indiji.Iako je ovaj sukob prvenstveno uključivao europske sile, imao je značajne implikacije na Mogulsko carstvo i geopolitički krajolik indijskog potkontinenta.Rat je naglasio rastući utjecaj europskih sila i daljnju eroziju mogulskog suvereniteta, jer su i Britanci i Francuzi tražili saveze s lokalnim vladarima kako bi ojačali svoje pozicije u Indiji.Ponovljene invazije Ahmad Shaha Durranija bile su odlučujući aspekt vladavine Ahmad Shaha Bahadura, a kulminirale su Trećom bitkom kod Panipata 1761. Iako se ova bitka dogodila nedugo nakon što je Ahmad Shah Bahadur svrgnut 1754., bila je izravna posljedica politike i vojni izazovi tijekom njegove vladavine.Bitka, jedna od najvećih vođenih u 18. stoljeću, sukobila je Carstvo Maratha s Carstvom Durrani, završivši katastrofalnim porazom Marathasa.Taj je događaj značajno izmijenio politički krajolik indijskog potkontinenta, dovevši do pada Carstva Maratha i utirući put širenju britanske kolonijalne vlasti.Nesposobnost Ahmad Shaha Bahadura da učinkovito upravlja opadajućom moći carstva i suprotstavi se vanjskim i unutarnjim prijetnjama dovela je do njegove svrgnuća 1754. Njegovu vladavinu obilježili su neprekidni vojni porazi, gubitak teritorija i sve manji prestiž Mogulskog carstva.Razdoblje njegove vladavine istaknulo je ranjivost carstva na vanjsku invaziju i unutarnju pobunu, postavljajući pozornicu za konačni raspad mogulske vlasti i pojavu regionalnih sila, koje će iz temelja preoblikovati političko i društveno tkivo indijskog potkontinenta.

Alamgir II. bio je petnaesti mogulski car od 1754. do 1759. Njegovu vladavinu obilježio je pokušaj stabilizacije propadajućeg mogulskog carstva usred vanjskih invazija i unutarnjih sukoba.Nakon krunidbe, preuzeo je vladarsko ime Alamgir, želeći oponašati Aurangzeba (Alamgir I).Kad je stupio na dužnost, imao je 55 godina i nedostajalo mu je administrativno i vojno iskustvo jer je većinu svog života proveo u zatvoru.Okarakteriziran kao slabašni monarh, uzde vlasti je čvrsto držao njegov vezir Imad-ul-Mulk.Jedan od njegovih značajnih političkih manevara bilo je sklapanje saveza s Emiratom Durrani, kojeg je vodio Ahmad Shah Durrani.Ovaj savez je imao za cilj konsolidaciju moći i suprotstavljanje rastućem utjecaju vanjskih sila, posebno Britanaca i Marata , naindijskom potkontinentu .Alamgir II je tražio potporu od Emirata Durrani kako bi ojačao vojnu snagu Mogulskog Carstva koja je slabila i povratio izgubljene teritorije.Međutim, savez s emiratom Durrani nije mogao spriječiti opsadu Delhija 1757. od strane snaga Maratha.Ovaj događaj bio je kritičan udarac prestižu Mogulskog carstva i kontroli nad njegovim teritorijima.Marathasi, koji su se pojavili kao dominantna sila na indijskom potkontinentu, nastojali su dodatno proširiti svoj utjecaj osvajanjem mogulske prijestolnice.Opsada je naglasila ranjivost carstva i sve manju učinkovitost njegovih saveza u odvraćanju agresije moćnih regionalnih sila.Tijekom vladavine Alamgira II., odvijao se Treći karnatski rat (1756. – 1763.), koji je bio dio globalnog sukoba između Britanije i Francuske poznatog kao Sedmogodišnji rat .Iako su se Karnatski ratovi prvenstveno vodili u južnom dijelu Indijskog potkontinenta, značajno su utjecali na Mogulsko Carstvo.Ovi sukobi dodatno su ilustrirali sve veću uključenost europskih sila u indijske poslove i njihovu sve veću kontrolu nad trgovinom i teritorijima, pridonoseći slabljenju mogulskog suvereniteta i preoblikovanju regionalne dinamike moći.Vladavina Alamgira II također je bila izazvana unutarnjim neslaganjem i administrativnim propadanjem.Nemogućnost Carstva da upravlja svojim golemim teritorijima i da učinkovito odgovori na vanjske prijetnje i unutarnju korupciju dovela je do daljnjeg pada.Napori Alamgira II. da revitalizira carstvo i obnovi njegovu bivšu slavu bili su ometeni političkim intrigama, izdajom i sveobuhvatnim izazovima koje su predstavljale rastuće sile unutar i izvan Indije.Vladavina Alamgira II naglo je prekinuta 1759. kada je ubijen u zavjeri koju je orkestrirao njegov vezir Ghazi-ud-Din, koji je nastojao kontrolirati ostatke carstva.Ovaj događaj označio je značajnu prekretnicu, dovodeći do daljnje nestabilnosti i rascjepkanosti unutar Mogulskog Carstva.Vladavina Alamgira II., dakle, sažima razdoblje kontinuiranog pada, koje karakteriziraju neuspješni pokušaji ponovnog preuzimanja kontrole, utjecaj globalnih sukoba na indijski potkontinent i nepovratan prijenos moći s Mogulskog carstva na regionalne i europske sile, postavljajući pozornicu za konačnu kolonijalnu dominaciju Britanskog Carstva u Indiji.

Shah Jahan III bio je šesnaesti mogulski car, iako je njegova vladavina bila kratkog vijeka.Rođen 1711., a preminuo 1772., bio je potomak Muhi us-Sunnata, najstarijeg potomka Muhammada Kam Bakhsha, koji je bio Aurangzebov najmlađi sin.Njegov uspon na mogulsko prijestolje u prosincu 1759. bio je olakšan političkim manevrima u Delhiju, pod značajnim utjecajem Imad-ul-Mulka.Međutim, njegov mandat kao cara prekinut je kada su mogulski poglavari, koji su zagovarali prognanog mogulskog cara Shah Alama II., orkestrirali njegovo svrgavanje.

Shah Alam II (Ali Gohar), sedamnaesti mogulski car, stupio je na prijestolje u propadajućem mogulskom carstvu, čija je moć bila toliko smanjena da je iznjedrila izreku: "Carstvo Shah Alama je od Delhija do Palama."Njegovu vladavinu su mučile invazije, posebice Ahmed Shah Abdalija, što je dovelo do ključne Treće bitke kod Panipata 1761. protiv Marata , koji su tada bili de facto vladari Delhija.Godine 1760. Šah Alam II postavljen je za zakonitog cara od strane Marata nakon što su protjerali Abdalijeve snage i svrgnuli Šaha Jahana III.Pokušaji Shah Alama II. da povrati mogulsku vlast sudjelovali su u raznim sukobima, uključujući bitku kod Buxara 1764. protiv Britanske istočnoindijske kompanije , što je rezultiralo njegovim porazom i kasnijom zaštitom Britanaca putem Allahabadskog sporazuma.Ovaj ugovor značajno je smanjio mogulski suverenitet davanjem Diwanija od Bengala, Bihara i Odishe Britancima, označavajući značajnu promjenu u moći.Ustanak Jata protiv mogulske vlasti, potaknut Aurangzebovom vjerskom netolerancijom, doveo je do toga da je kraljevstvo Bharatpur Jat dovelo u pitanje mogulsku vlast, uključujući značajne kampanje na teritorijima poput Agre.Suraj Mal, predvodeći Jate, zauzeo je Agru 1761., opljačkavši grad i čak rastalivši srebrna vrata Taj Mahala.Njegov sin, Jawahar Singh, proširio je kontrolu Jata u sjevernoj Indiji, održavajući kontrolu nad strateškim lokacijama do 1774.Istovremeno, Sikhi, oštećeni mogulskim ugnjetavanjem, posebice pogubljenjem gurua Tega Bahadura, pojačali su svoj otpor, što je kulminiralo zarobljavanjem Sirhinda 1764. U ovom razdoblju ponovnog uspona Sikha došlo je do neprekidnih napada na mogulske teritorije, što je dodatno oslabilo mogulsku vlast nad regijom.Pad mogulskog carstva bio je izrazito očit pod Šah Alamom II., koji je svjedočio raspadu mogulske moći, što je kulminiralo izdajom Ghulama Qadira.Qadirov brutalni mandat, obilježen carevim osljepljivanjem i poniženjem kraljevske obitelji, završio je intervencijom Mahadajija Shindea 1788., vraćanjem Šah Alama II., ali ostavljajući carstvo samo sjenu nekadašnjeg sebe, uglavnom ograničeno na Delhi.Unatoč tim nevoljama, Shah Alam II uspio je ostvariti neki privid suvereniteta, posebice tijekom sikhske opsade Delhija 1783. godine.Opsada je završila sporazumom koji je omogućio Mahadaji Shinde, dajući Sikhima određena prava i dio prihoda Delhija, pokazujući složenu dinamiku moći tog vremena.Posljednje godine vladavine Shah Alama II. bile su pod britanskim nadzorom, nakon bitke za Delhi 1803. Nekoć moćni mogulski car, sada britanski štićenik, svjedočio je daljnjoj eroziji mogulskog utjecaja sve do svoje smrti 1806. Unatoč tim izazovima, Shah Alam II bio je pokrovitelj umjetnosti, pridonoseći urdu književnosti i poeziji pod pseudonimom Aftab.

Mirza Mahmud Shah Bahadur, poznat kao Shah Jahan IV, bio je osamnaesti mogulski car nakratko 1788. godine tijekom burnog razdoblja obilježenog spletkama Ghulama Qadira, poglavice Rohilla.Sin bivšeg mogulskog cara Ahmad Shaha Bahadura, vladavina Mahmud Shaha bila je u sjeni manipulacije Ghulama Qadira, nakon svrgavanja i osljepljivanja Shah Alama II.Ustoličen kao marionetski vladar, vrijeme Mahmud Šaha kao cara bilo je obilježeno pljačkom palače Crvene tvrđave i raširenim zločinima protiv timuridske kraljevske obitelji, uključujući bivšu caricu Badshah Begum.Tiranija Ghulama Qadira proširila se do točke prijetnje pogubljenjem Mahmud Shaha i drugih članova carske obitelji, što je dovelo do kritične intervencije snaga Mahadji Shindea.Intervencija je natjerala Ghulama Qadira na bijeg, ostavljajući za sobom zarobljenike, uključujući Mahmud Shaha, koji je tada svrgnut u korist vraćanja Shah Alama II na prijestolje u listopadu 1788. Nakon što su ga Shindeove snage ponovno zarobile u Miratu, Mahmud Shah je ponovno zatvoren. .Godine 1790. život Mahmud Shaha došao je do tragičnog kraja, navodno po naredbi Shah Alama II, kao odmazda za njegovo nevoljko sudjelovanje u događajima iz 1788. i uočenu izdaju mogulske dinastije.Njegova smrt označila je kraj kratke i burne vladavine, ostavivši iza sebe dvije kćeri i nasljeđe povezano s padom Mogulskog carstva i njegovim unutarnjim sukobima usred vanjskih pritisaka.

Akbar II, također poznat kao Akbar Shah II, vladao je kao devetnaesti mogulski car od 1806. do 1837. Rođen 22. travnja 1760., a umro 28. rujna 1837., bio je drugi sin Shah Alama II. i otac posljednji mogulski car, Bahadur Šah II.Njegovu vladavinu karakterizirala je ograničena stvarna moć usred sve veće britanske dominacije u Indiji kroz Istočnoindijsku kompaniju.Za njegove je vladavine kulturni procvat unutar Delhija, iako je njegov suverenitet bio uglavnom simboličan, ograničen na Crvenu tvrđavu.Odnos Akbara II s Britancima, posebno s lordom Hastingsom, bio je napet zbog njegovog inzistiranja na tome da ga se tretira kao suverena, a ne kao podređenog, što je dovelo do toga da su Britanci značajno ograničili njegovu formalnu vlast.Do 1835. njegova je titula smanjena na "Kralj Delhija", a njegovo je ime uklonjeno s kovanica Istočnoindijske kompanije, koje su prešle s perzijskog na engleski tekst, simbolizirajući slabljenje mogulskog utjecaja.Carev utjecaj dodatno je oslabio jer su Britanci poticali regionalne vođe poput Nawaba od Oudha i Nizama od Hyderabada da prisvoje kraljevske titule, izravno dovodeći u pitanje mogulsku nadmoć.U pokušaju da se suprotstavi njegovom opadajućem statusu, Akbar II je imenovao Rama Mohana Roya za mogulskog izaslanika u Engleskoj, dajući mu titulu radže.Unatoč Royevom elokventnom predstavljanju u Engleskoj, njegovi napori da zagovara prava mogulskog cara na kraju su bili uzaludni.

Bahadur Shah II, poznat kao Bahadur Shah Zafar, bio je dvadeseti i posljednji mogulski car, koji je vladao od 1806. do 1837., i vrsni urdski pjesnik.Njegova je vladavina uglavnom bila nominalna, a stvarnu moć imala je Britanska istočnoindijska kompanija .Zafarova vladavina bila je ograničena na zidinama opasani grad Stari Delhi (Shahjahanbad) i postao je simbol indijske pobune protiv britanske vladavine 1857. godine.Nakon pobune, Britanci su ga smijenili i protjerali u Rangoon, Burma , označavajući kraj dinastije Mughal.Zafar je stupio na prijestolje kao drugi sin Akbara II, usred unutarnjih obiteljskih sporova oko nasljeđa.Njegova je vladavina smatrala Delhi kulturnim središtem, unatoč smanjenoj moći i teritoriju carstva.Britanci su mu, smatrajući ga umirovljenikom, ograničili ovlasti, što je dovelo do napetosti.Zafarovo odbijanje da ga Britanci, posebice lord Hastings, tretiraju kao podređenog, i njegovo inzistiranje na suverenom poštovanju, istaknuli su složenost dinamike kolonijalne moći.Careva potpora tijekom pobune 1857. bila je nevoljka, ali ključna, budući da su ga pobunjeni sepoji proglasili simboličnim vođom.Unatoč njegovoj ograničenoj ulozi, Britanci su ga smatrali odgovornim za ustanak, što je dovelo do njegovog suđenja i progonstva.Zafarov doprinos urdskoj poeziji i njegovo pokroviteljstvo umjetnika kao što su Mirza Ghalib i Daagh Dehlvi obogatili su mogulsku kulturnu ostavštinu.Njegovo suđenje od strane Britanaca pod optužbom za pomaganje pobune i preuzimanje suvereniteta istaknulo je pravne mehanizme korištene za legitimizaciju kolonijalne vlasti.Unatoč njegovoj minimalnoj upletenosti, Zafarovo suđenje i kasniji egzil označili su kraj suverene mogulske vladavine i početak izravne britanske kontrole nad Indijom.Zafar je umro u egzilu 1862. godine, pokopan u Rangoonu, daleko od svoje domovine.Njegov grob, dugo zaboravljen, kasnije je ponovno otkriven, služeći kao dirljiv podsjetnik na tragičan kraj posljednjeg mogulskog cara i propast jednog od najvećih carstava u povijesti.Njegov život i vladavina sažimaju složenost otpora protiv kolonijalizma, borbu za suverenitet i trajno nasljeđe kulturnog pokroviteljstva usred političkog pada.

Mogulsko carstvo, koje se proteže od ranog 16. do sredine 19. stoljeća, označava zlatno poglavlje u analima indijske i svjetske povijesti, simbolizirajući eru neusporedive arhitektonske inovacije, kulturne fuzije i administrativne učinkovitosti.Kao jedno od najvećih carstava koje postoji na Indijskom potkontinentu, njegov značaj se ne može precijeniti, jer bogato pridonosi globalnoj tapiseri umjetnosti, kulture i upravljanja.Moguli su bili ključni u postavljanju temelja moderne Indije, uvodeći dalekosežne reforme u zemljišnim prihodima i administraciji koje odjekuju kroz stoljeća.Politički gledano, Moguli su uveli centraliziranu upravu koja je postala model za naredne vlade, uključujući britanski Raj.Njihov koncept suverene države, s politikom Sulh-e-Kula cara Akbara, koja promiče vjersku toleranciju, bio je pionirski korak prema inkluzivnijoj vladavini.U kulturološkom smislu, Mogulsko Carstvo bilo je lonac umjetničkog, arhitektonskog i književnog napretka.Kultni Taj Mahal, utjelovljenje mogulske arhitekture, simbolizira umjetnički zenit ovog doba i nastavlja hipnotizirati svijet.Mogulske slike, sa svojim zamršenim detaljima i živim temama, predstavljale su spoj perzijskih i indijskih stilova, značajno pridonoseći kulturnoj tapiseriji tog vremena.Štoviše, carstvo je bilo ključno u evoluciji urdu jezika, koji je obogatio indijsku književnost i poeziju.Međutim, carstvo je imalo i svojih nedostataka.Raskoš kasnijih mogulskih vladara i odvojenost od običnih ljudi pridonijeli su padu carstva.Njihov neuspjeh da moderniziraju vojne i administrativne strukture pred novim europskim silama, osobito Britancima, doveo je do konačnog pada carstva.Osim toga, određene politike, poput Aurangzebove vjerske ortodoksije, preokrenule su raniji etos tolerancije, uzrokujući društvene i političke nemire.U kasnijim godinama došlo je do pada obilježenog unutarnjim sukobima, korupcijom i nesposobnošću prilagodbe promjenjivim političkim krajolicima, što je dovelo do njegovog konačnog pada.Svojom mješavinom postignuća i izazova, Mogulsko carstvo nudi neprocjenjive lekcije o dinamici moći, kulture i civilizacije u oblikovanju svjetske povijesti.