Prve godine burmanske neovisnosti bile su prepune unutarnjih sukoba, uključujući pobune raznih skupina, uključujući komuniste Crvene zastave i Bijele zastave, Revolucionarnu vojsku Burme i etničke skupine poput Nacionalne unije Karen.^[77] Pobjedakineskih komunista 1949. također je dovela do toga da je Kuomintang uspostavio vojnu prisutnost u sjevernoj Burmi.^[77] U vanjskoj politici, Burma je bila izrazito nepristrana i isprva je prihvatila međunarodnu pomoć za obnovu.Međutim, stalna američka potpora kineskim nacionalističkim snagama u Burmi navela je zemlju da odbije većinu strane pomoći, odbije članstvo u Organizaciji sporazuma jugoistočne Azije (SEATO) i umjesto toga podrži Bandung konferenciju 1955. ^[77]Do 1958., unatoč gospodarskom oporavku, politička nestabilnost bila je u porastu zbog podjela unutar Antifašističke lige za narodnu slobodu (AFPFL) i nestabilne parlamentarne situacije.Premijer U Nu jedva je preživio glasovanje o nepovjerenju i, uvidjevši rastući utjecaj 'kripto-komunista' u oporbi, ^[77] na kraju je pozvao načelnika Glavnog stožera vojske generala Ne Wina da preuzme vlast.^[77] To je dovelo do uhićenja i deportacije stotina osumnjičenih komunističkih simpatizera, uključujući ključne oporbene figure, i gašenja uglednih novina.^[77]Vojni režim pod Ne Winom uspješno je stabilizirao situaciju dovoljno da se održe novi opći izbori 1960., koji su vratili U Nuovu stranku Unije na vlast.^[77] Međutim, stabilnost je bila kratkog vijeka.Pokret unutar države Shan težio je 'labavoj' federaciji i inzistirao na tome da vlada poštuje pravo na odcjepljenje, koje je bilo predviđeno Ustavom iz 1947. godine.Taj se pokret doživljavao kao separatistički, a Ne Win je djelovao kako bi demontirao feudalne ovlasti vođa Shana, zamijenivši ih mirovinama, čime je dodatno centralizirao svoju kontrolu nad zemljom.