Nasljednik Balše II, Đurađ II Stracimirović Balšić, vladao je Zetom od 1385. do 1403. godine;bio je Balšin nećak i sin Stracimirov.Teško je kontrolirao i lokalne feudalce, a nije imao kontrolu nad feudima cijele Gornje Zete.Osim toga, feudalci oko Onogošta (Nikšić) prihvatili su mletačku zaštitu.Najistaknutiji među tim gospodarima bio je Radič Crnojević, koji je kontrolirao područje između Budve i planine Lovćen.Štoviše, niz arbanaških feudalaca, osobito Lekë Dukagjini i Pavao Dukagjini pridružili su se uroti protiv Đurđa II.Imajući to na umu, kao i stalnu opasnost od Turaka, Đurađ II je održavao čvrste rodbinske veze s glavnim srpskim gospodarem toga doba, knezom Lazarom.Kako bi pomogao knezu Lazaru u obrani srpskih zemalja od osmanlijske invazije, Đurađ II je zajedno sa snagama bana Tvrtka I Kotromanića (s kojim je bio u sporu oko Kotora) poslao svoje trupe u susret osmanskoj vojsci na Kosovu polju.Usprkos smrti sultana Murata I., srpska vojska je doživjela poraz u epskoj bici na Kosovu 1389. godine. Prema izvorima, Đurađ II nije sudjelovao u bitci, već se nalazio u Ulcinju u južnoj Zeti.U kasnijim godinama Đurađ II igrao je vješte diplomatske igre kako bi pojačao rivalstvo između Osmanlija i Mlečana .U tu svrhu ponudio je Skadar obojici nadajući se da će ga na kraju uspjeti zadržati.Nakon dvije godine borbi, Turci i Mlečani dogovorili su se da ga prepuste Đurađu II., koji je u sukobu bio neutralan.Isto tako, rivalstvo između Mlečana i Mađara donijelo mu je korist.Nakon ozbiljnog poraza njegovih snaga od Turaka kod Nikopolisa, ugarski kralj Sigismund dao mu je titulu kneza Arbanije i kontrolu nad otocima Hvarom i Korčulom.U sukobu Đurađa Brankovića i njegovog strica Stefana Lazarevića (sina kneza Lazara), koji je kasnije dobio titulu bizantskog despota, Đurađ II je stao na Stefanovu stranu.Zahvaljujući Đurađevoj podršci, Stefan je u bici kod Tripolja na Kosovu polju u studenom 1402. porazio turske snage predvođene Đurađem Brankovićem.