U vrijeme kada se kasnih 1980-ih u Bugarskoj osjetio utjecaj reformskog programa Mihaila Gorbačova u Sovjetskom Savezu , komunisti su, kao i njihov vođa, postali preslabi da bi se dugo opirali zahtjevu za promjenom.U studenom 1989. u Sofiji su organizirane demonstracije o ekološkim pitanjima koje su se ubrzo proširile u opću kampanju za političke reforme.Komunisti su reagirali tako što su svrgnuli Živkova i zamijenili ga Petrom Mladenovim, ali to im je dalo samo kratak predah.U veljači 1990. Komunistička partija dobrovoljno je odustala od svog monopola na vlasti, au lipnju 1990. održani su prvi slobodni izbori od 1931. godine.Rezultat je bio povratak na vlast Komunističke partije, sada lišene tvrdolinijaškog krila i preimenovane u Bugarsku socijalističku partiju.U srpnju 1991. donesen je novi Ustav, u kojem je sustav vlasti utvrđen kao parlamentarna republika s izravno izabranim predsjednikom i premijerom koji je odgovoran zakonodavnom tijelu.Kao i drugi postkomunistički režimi u istočnoj Europi, Bugarska je prijelaz na kapitalizam smatrala bolnijim od očekivanog.Antikomunistička Unija demokratskih snaga (UDF) preuzela je dužnost, a između 1992. i 1994. Berovljeva vlada provela je privatizaciju zemlje i industrije putem izdavanja udjela u državnim poduzećima svim građanima, ali to je bilo popraćeno velikom nezaposlenošću kao nekonkurentnom industrije su propale i otkriveno je zaostalo stanje bugarske industrije i infrastrukture.Socijalisti su se prikazivali kao branitelji siromašnih od ekscesa slobodnog tržišta.Negativna reakcija protiv ekonomske reforme omogućila je Zhanu Videnovu iz BSP-a da preuzme dužnost 1995. Do 1996. vlada BSP-a također je bila u poteškoćama, a na predsjedničkim izborima te godine izabran je Petar Stoyanov iz UDF-a.Godine 1997. Vlada BSP-a je pala i UDF je došao na vlast.Nezaposlenost je, međutim, ostala visoka, a biračko tijelo postajalo je sve nezadovoljnije objema strankama.Dana 17. lipnja 2001. Simeon II., sin cara Borisa III. i sam bivši šef države (kao car Bugarske od 1943. do 1946.), osvojio je tijesnu pobjedu na izborima.Careva stranka — Nacionalni pokret Simeon II ("NMSII") — osvojila je 120 od 240 mjesta u parlamentu.Simeonova popularnost brzo je opala tijekom njegove četverogodišnje vladavine premijerom, a BSP je pobijedio na izborima 2005., ali nije mogao formirati jednostranačku vladu i morao je tražiti koaliciju.Na parlamentarnim izborima u srpnju 2009. desnocentristička stranka Boyka Borisova Građani za europski razvoj Bugarske osvojila je gotovo 40% glasova.Od 1989. Bugarska je održala višestranačke izbore i privatizirala svoje gospodarstvo, ali ekonomske poteškoće i plima korupcije doveli su do toga da preko 800.000 Bugara, uključujući mnoge kvalificirane stručnjake, emigrira u "odljev mozgova".Paket reformi uveden 1997. obnovio je pozitivan gospodarski rast, ali je doveo do povećanja socijalne nejednakosti.Politički i ekonomski sustav nakon 1989. praktički nije uspio poboljšati životni standard i stvoriti gospodarski rast.Prema istraživanju Pew Global Attitudes Projecta iz 2009., 76% Bugara izjavilo je da su nezadovoljni sustavom demokracije, 63% misli da slobodna tržišta ne čine ljude boljim, a samo 11% Bugara složilo se da su obični ljudi imali koristi od promjene 1989. ^[60] Nadalje, prosječna kvaliteta života i ekonomski učinak zapravo su ostali niži nego u doba socijalizma iu ranim 2000-ima (desetljeće).^[61]Bugarska je postala članica NATO-a 2004. i Europske unije 2007. Godine 2010. bila je rangirana na 32. mjestu (između Grčke i Litve) od 181 zemlje u Indeksu globalizacije.Vlada poštuje slobodu govora i tiska (od 2015.), ali mnoge su medijske kuće podređene velikim oglašivačima i vlasnicima s političkim programima.^[62] Ankete provedene sedam godina nakon pristupanja zemlje EU pokazale su da samo 15% Bugara smatra da su imali osobne koristi od članstva.^[63]