Treći punski rat bio je treći i posljednji od punskih ratova koji su se vodili između Kartage i Rima.Rat se u potpunosti vodio unutar kartaškog teritorija, u modernom sjevernom Tunisu.Kada jeDrugi punski rat završio 201. godine prije Krista, jedna od odredbi mirovnog sporazuma zabranjivala je Kartagi da vodi rat bez dopuštenja Rima.Rimski saveznik, numidijski kralj Masinissa, iskoristio je to da opetovano napada i nekažnjeno zauzima kartaški teritorij.Godine 149. pr. n. e. Kartaga je poslala vojsku, pod Hasdrubalom, protiv Masinisse, unatoč sporazumu.Kampanja je završila katastrofom jer je bitka kod Oroskopa završila kartaškim porazom i predajom kartaške vojske.Antikartaške frakcije u Rimu iskoristile su nedopuštenu vojnu akciju kao izgovor za pripremu kaznene ekspedicije.
Na kraju rata Masinissa, saveznik Rima, pojavio se kao daleko najmoćniji vladar među Numiđanima, autohtonim stanovništvom koje je kontroliralo veći dio današnjeg Alžira i Tunisa.Tijekom sljedećih 50 godina više puta je iskoristio nesposobnost Kartage da zaštiti svoje posjede.Kad god je Kartaga tražila od Rima ispravak ili dopuštenje za poduzimanje vojne akcije, Rim je podržavao Masinissa i odbijao.Masinissine zapljene i napadi na kartaški teritorij postajali su sve očigledniji.
Godine 151. pr. n. e. Kartaga je podigla veliku vojsku kojom je zapovijedao dotad nezabilježeni kartaški general Hasdrubal i, usprkos sporazumu, protunapala je Numiđane.Kampanja je završila katastrofom u bitci kod Oroscope i vojska se predala;mnoge su Kartažane kasnije masakrirali Numiđani.Hasdrubal je pobjegao u Kartagu, gdje je, u pokušaju da smiri Rim, osuđen na smrt.
Kartaga je otplatila svoju odštetu Rimu, nametnutu prije pedeset godina na kraju Prvog punskog rata , 151. pr. n. e. i ekonomski je napredovala, ali nije bila vojna prijetnja Rimu.Unatoč tome, dugo je postojala frakcija unutar rimskog Senata koja je željela poduzeti vojnu akciju protiv Kartage.Koristeći nedopuštenu kartašku vojnu akciju kao izgovor, Rim je počeo pripremati kaznenu ekspediciju.Kartaška veleposlanstva pokušala su pregovarati s Rimom, koji je odgovorio izbjegavajući.Veliki sjevernoafrički lučki grad Utica, nekih 55 km (34 milje) sjeverno od Kartage, prebjegao je u Rim 149. pr.Svjesni da bi luka Utike uvelike olakšala svaki napad na Kartagu, Senat i Narodna skupština Rima objavili su rat Kartagi.
Velika rimska vojska iskrcala se u Utici 149. pr. Kr. pod vodstvom oba konzula te godine, Manija Manilija koji je zapovijedao vojskom, a Lucija Kalpurnija Pizona Cezonina flotom.Kartažani su nastavili pokušavati umiriti Rim i poslali su poslanstvo u Utiku.Konzuli su zahtijevali da im predaju svo oružje, a Kartažani su to nevoljko učinili.Veliki konvoji odvozili su ogromne zalihe opreme iz Kartage u Utiku.Sačuvani zapisi navode da je to uključivalo 200 000 kompleta oklopa i 2 000 katapulta.Svi njihovi ratni brodovi su doplovili do Utice i spaljeni su u luci.Nakon što je Kartaga razoružana, Censorinus je dodatno zahtijevao da Kartažani napuste svoj grad i presele se 16 km (10 milja) dalje od mora;Kartaga bi tada bila uništena.Kartažani su napustili pregovore i pripremili se za obranu svog grada.
▲
●
149 BCE Mar 1 - 146 BCE Jan
Opsada Kartage
Carthage, Tunisia
Opsada Kartage bila je glavni angažman Trećeg punskog rata koji se vodio između Kartage i Rima.Sastojao se od gotovo trogodišnje opsade kartaške prijestolnice, Kartage (malo sjeveroistočno od Tunisa).Godine 149. pr. Kr., velika rimska vojska iskrcala se u Utici u sjevernoj Africi.Kartažani su se nadali da će umiriti Rimljane, ali unatoč tome što su Kartažani predali sve svoje oružje, Rimljani su nastavili opsjedati grad Kartagu.Rimska kampanja pretrpjela je opetovane neuspjehe tijekom 149. pr. Kr., koje je ublažio Scipion Aemilianus, časnik srednjeg ranga, koji se nekoliko puta istaknuo.Novi rimski zapovjednik preuzeo je vlast 148. pr. n. e. i prošao je jednako loše.Na godišnjim izborima rimskih sudaca početkom 147. pr. Kr., javna podrška Scipionu bila je tolika da su uobičajena dobna ograničenja ukinuta kako bi mu se omogućilo imenovanje zapovjednikom u Africi.Scipionov mandat započeo je s dva kartaška uspjeha, ali je pojačao opsadu i započeo izgradnju velike krtice kako bi spriječio dopremanje zaliha u Kartagu preko blokada.Kartažani su djelomično obnovili svoju flotu i ona je uspjela, na iznenađenje Rimljana;nakon neodlučne borbe Kartažani su loše upravljali svojim povlačenjem i izgubili su mnogo brodova.Rimljani su tada izgradili veliku građevinu od opeke u području luke, koja je dominirala gradskim zidom.U proljeće 146. pr. Kr., Rimljani su pokrenuli svoj posljednji napad i tijekom sedam dana sustavno uništavali grad i ubijali njegove stanovnike;samo zadnjeg dana odveli su zarobljenike – 50.000, koji su prodani u ropstvo.Nekadašnja kartaška područja postala su rimska provincija Afrika, s Utikom kao glavnim gradom.Prošlo je stoljeće prije nego što je Kartaga ponovno izgrađena kao rimski grad.
Bitka na jezeru Tunis bila je niz okršaja Trećeg punskog rata vođenog 149. godine prije Krista između Kartažana i Rimske Republike.Rimski konzuli Manius Manilius i Lucius Marcius Censorinus, predvodeći odvojene snage, nekoliko su neuspješnih pokušaja probili zidine Kartage.Kasnije su Kartažani pokrenuli vatrogasne brodove koji su uništili većinu rimske flote.Na kraju se Cenzorin vratio u Rim, ostavljajući Manilija da nastavi borbu.
Rimljani su 148. godine pr. Kr. izabrali dva nova konzula, ali samo je jedan od njih poslan u Afriku: Kalpurnije Pizon;Lucije Hostilije Mancin zapovijedao je mornaricom kao njegov podređeni.Povukao je tijesnu opsadu Kartage na labaviju blokadu i pokušao počistiti druge gradove koji su podržavali Kartažane u tom području.Nije uspio: Neapolis se predao i kasnije je opljačkan, ali je Aspis izdržao napade i rimske vojske i mornarice, dok je Hipon bio bezuspješno opsjednut.Kartažanski nalet iz Hipona uništio je rimske opsadne sprave što ih je natjeralo da prekinu pohod i odu u zimske prostorije.Hasdrubal, koji je već bio na čelu kartaške terenske vojske, svrgnuo je civilno vodstvo Kartage i sam preuzeo zapovjedništvo.Kartaga se udružila s Andriskom, pretendentom na makedonsko prijestolje.Andriscus je napao rimsku Makedoniju, porazio rimsku vojsku, okrunio se za kralja Filipa VI i izazvao Četvrti makedonski rat.
Scipion je izabran za konzula i imenovan jedinim zapovjednikom u Africi;obično su se kazališta ždrijebom dodjeljivala dvojici konzula.Dobio je uobičajeno pravo da regrutuje dovoljno ljudi da popuni broj tamošnjih snaga i neobično pravo da upisuje dobrovoljce.Scipion je premjestio glavni logor Rimljana natrag u blizinu Kartage, pomno promatran od strane kartaškog odreda od 8 000 ljudi.Održao je govor zahtijevajući strožu stegu i otpustio one vojnike koje je smatrao nediscipliniranima ili slabo motiviranima.Zatim je vodio uspješan noćni napad i provalio u grad sa 4000 ljudi.Uspaničeni u mraku, kartaški branitelji su se nakon početnog žestokog otpora razbježali.Scipion je odlučio da će njegova pozicija biti neobranjiva kada se Kartažani reorganiziraju na dnevnom svjetlu, pa se povukao.Hasdrubal, užasnut načinom na koji se kartaška obrana srušila, dao je mučiti rimske zarobljenike do smrti na zidinama, pred očima rimske vojske.On je jačao volju za otporom kod kartaških građana;od ove točke nije moglo postojati mogućnost pregovora ili čak predaje.Neki članovi gradskog vijeća osudili su njegove postupke, a Hasdrubal je i njih dao pogubiti i preuzeo punu kontrolu nad gradom.Obnovljena bliska opsada presjekla je ulaz u grad s kopna, ali čvrsta zabrana s mora bila je gotovo nemoguća s pomorskom tehnologijom tog vremena.Frustriran količinom hrane koja se doprema u grad, Scipion je sagradio ogromnu krticu kako bi blokirao pristup luci.Kartažani su odgovorili presjecanjem novog kanala od svoje luke do mora.Izgradili su novu flotu i kada je kanal bio dovršen, Kartažani su isplovili, iznenadivši Rimljane.
U ljeto 147. pr. Kr., tijekom opsade Kartage, rimska flota pod zapovjedništvom Lucija Hostilija Mancina pomno je promatrala grad s mora.Njegovi ratni brodovi su te iste godine ojačani snagama Scipiona Emilijana.Kartažani su uspjeli pronaći put za bijeg prema moru koji nije bio učinkovito blokiran od strane rimske mornarice te su svoju flotu od 50 trijera i manjeg broja drugih plovila pustili na more kako bi se suprotstavili napadačkoj floti.Upali su u sukob s rimskom flotom ispred luke Kartaga i imali početni uspjeh u odbijanju rimskih napada na svoje brodove, nanijevši im teške gubitke.Kako je bitka napredovala, Kartažani su se odlučili vratiti u luku.Tijekom ove operacije, manji brodovi kartaške flote blokirali su ulaz u luku, tjerajući rimske brodove vrlo blizu u pliće vode.Mnogi manji kartaški brodovi su potopljeni, ali u zoru se većina uspješno vratila u luku.Ova pobjeda kartaške mornarice nije bila dovoljna da probije blokadu rimske mornarice.
Nakon rimskog poraza u bitci u luci Kartage, Scipion Emilijan je odlučio uništiti kartažansku vojsku kod Neferisa, uporišta južno od glavnog grada gdje su prethodne godine Rimljani pretrpjeli poraz u prvoj bitci kod Neferisa protiv Hasdrubala Beotarha .Godine 147. pr. Kr., Rimljani su blokirali Kartagu i učinkovito prekinuli sve zalihe koje su slane braniteljima u Neferisu čiju je obranu vodio Diogen iz Kartage.Scipion je opkolio kartaški tabor, prisiljavajući ih da izađu i daju bitku protiv manje rimske vojske.Opkoljeni sa svih strana, Kartažani su bili teško poraženi, izgubivši tisuće vojnika tijekom bitke.Većina preostalih kartaških snaga je zarobljena;samo 4000 ih je uspjelo umaći.Zarobljavanje Neferisa označilo je prekretnicu u moralu branitelja Kartage, koja će pasti nekoliko mjeseci kasnije.
Scipionov položaj rimskog zapovjednika u Africi produljen je na godinu dana 146. pr. Kr.U proljeće je pokrenuo sveobuhvatni napad iz područja luke, koji je uspješno probio zidove.Tijekom šest dana Rimljani su se sustavno probijali kroz rezidencijalni dio grada, ubijajući sve na koje su naišli i paleći zgrade iza sebe.Posljednjeg dana Scipion je pristao prihvatiti zarobljenike, osim 900 rimskih dezertera u kartaškoj službi, koji su se borili iz hrama Eshmoun i spalili ga oko sebe kada je sva nada nestala.] U ovom trenutku Hasdrubal se predao Scipionu uz obećanje njegovog života i slobode.Hasdrubalova žena, koja je gledala s bedema, zatim je blagoslovila Scipiona, proklela svog muža i ušetala u hram sa svojom djecom, da spali do smrti.
▲
●
145 BCE Jan 1
Epilog
Carthage, Tunisia
Rim je odlučio da Kartaga ostane u ruševinama.Senat je poslao komisiju od deset članova i Scipion je dobio naredbu da izvrši daljnja rušenja.Bačeno je prokletstvo na svakoga tko bi pokušao ponovno naseliti mjesto u budućnosti.Nekadašnje mjesto grada oduzeto je kao ager publicus, javno zemljište.Scipion je slavio trijumf i uzeo agnomen "Africanus", kao i njegov posvojeni djed.Hasdrubalova sudbina nije poznata, iako se predao uz obećanje da će se povući na talijansko imanje.Nekadašnje kartaške teritorije pripojio je Rim i rekonstituirao u rimsku provinciju Afriku, s Utikom kao glavnim gradom.Pokrajina je postala glavni izvor žitarica i druge hrane.Punski gradovi koji su do kraja bili uz Kartagu predani su Rimu kao ager publicus ili su, kao u slučaju Bizerte, uništeni.Preživjelim gradovima bilo je dopušteno zadržati barem elemente svog tradicionalnog sustava vlasti i kulture.
▲
●
References
Astin, A. E. (1967). Scipio Aemilianus. Oxford: Clarendon Press. OCLC 250072988.
Astin, A. E. (2006) [1989]. "Sources". In Astin, A. E.; Walbank, F. W.; Frederiksen, M. W. & Ogilvie, R. M. (eds.). Cambridge Ancient History: Rome and the Mediterranean to 133 B.C., Volume 8, 2nd Edition. Cambridge: Cambridge University Press. pp. 1–16. ISBN 978-0-521-23448-1.
Bagnall, Nigel (1999). The Punic Wars: Rome, Carthage and the Struggle for the Mediterranean. London: Pimlico. ISBN 978-0-7126-6608-4.
Beard, Mary (2016). SPQR: A History of Ancient Rome. London: Profile Books. ISBN 978-1-84668-381-7.
Le Bohec, Yann (2015) [2011]. "The "Third Punic War": The Siege of Carthage (148–146 BC)". In Hoyos, Dexter (ed.). A Companion to the Punic Wars. Chichester, West Sussex: John Wiley. pp. 430–446. ISBN 978-1-1190-2550-4.
Champion, Craige B. (2015) [2011]. "Polybius and the Punic Wars". In Hoyos, Dexter (ed.). A Companion to the Punic Wars. Chichester, West Sussex: John Wiley. pp. 95–110. ISBN 978-1-1190-2550-4.
Fakhri, Habib (1985). "Rome and Carthage Sign Peace Treaty Ending Punic Wars After 2,131 Years". AP News. Associated Press. Retrieved 13 August 2020.
Fantar, M’hamed-Hassine (2015) [2011]. "Death and Transfiguration: Punic Culture after 146". In Hoyos, Dexter (ed.). A Companion to the Punic Wars. Chichester, West Sussex: John Wiley. pp. 449–466. ISBN 978-1-1190-2550-4.
Goldsworthy, Adrian (2006). The Fall of Carthage: The Punic Wars 265–146 BC. London: Phoenix. ISBN 978-0-304-36642-2.
Harris, W. V. (2006) [1989]. "Roman Expansion in the West". In Astin, A. E.; Walbank, F. W.; Frederiksen, M. W. & Ogilvie, R. M. (eds.). Cambridge Ancient History: Rome and the Mediterranean to 133 B.C., Volume 8, 2nd Edition. Cambridge: Cambridge University Press. pp. 107–162. ISBN 978-0-521-23448-1.
Holland, Tom (2004). Rubicon: The Triumph and Tragedy of the Roman Republic. London: Abacus. ISBN 0-349-11563-X.
Hoyos, Dexter (2005). Hannibal's Dynasty: Power and Politics in the Western Mediterranean, 247–183 BC. New York: Routledge. ISBN 978-0-415-35958-0.
Hoyos, Dexter (2015) [2011]. "Introduction: The Punic Wars". In Hoyos, Dexter (ed.). A Companion to the Punic Wars. Chichester, West Sussex: John Wiley. pp. 449–466. ISBN 978-1-1190-2550-4.
Jenkins, G. K. & Lewis, R. B. (1963). Carthaginian Gold and Electrum Coins. London: Royal Numismatic Society. OCLC 1024975511.
Jouhaud, Edmond Jules René (1968). Historie de l'Afrique du Nord (in French). Paris: Éditions des Deux Cogs dÓr. OCLC 2553949.
Kunze, Claudia (2015) [2011]. "Carthage and Numidia, 201–149". In Hoyos, Dexter (ed.). A Companion to the Punic Wars. Chichester, West Sussex: John Wiley. pp. 395–411. ISBN 978-1-1190-2550-4.
Lazenby, John (1996). The First Punic War: A Military History. Stanford, California: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-2673-3.
Lazenby, John (1998). Hannibal's War: A Military History of the Second Punic War. Warminster: Aris & Phillips. ISBN 978-0-85668-080-9.
Miles, Richard (2011). Carthage Must be Destroyed. London: Penguin. ISBN 978-0-14-101809-6.
Mineo, Bernard (2015) [2011]. "Principal Literary Sources for the Punic Wars (apart from Polybius)". In Hoyos, Dexter (ed.). A Companion to the Punic Wars. Chichester, West Sussex: John Wiley. pp. 111–128. ISBN 978-1-1190-2550-4.
Mitchell, Stephen (2007). A History of the Later Roman Empire. Oxford: Blackwell. ISBN 978-1-4051-0856-0.
Pollard, Elizabeth (2015). Worlds Together Worlds Apart. New York: W.W. Norton. ISBN 978-0-393-91846-5.
Purcell, Nicholas (1995). "On the Sacking of Carthage and Corinth". In Innes, Doreen; Hine, Harry; Pelling, Christopher (eds.). Ethics and Rhetoric: Classical Essays for Donald Russell on his Seventy Fifth Birthday. Oxford: Clarendon. pp. 133–148. ISBN 978-0-19-814962-0.
Richardson, John (2015) [2011]. "Spain, Africa, and Rome after Carthage". In Hoyos, Dexter (ed.). A Companion to the Punic Wars. Chichester, West Sussex: John Wiley. pp. 467–482. ISBN 978-1-1190-2550-4.
Ridley, Ronald (1986). "To Be Taken with a Pinch of Salt: The Destruction of Carthage". Classical Philology. 81 (2): 140–146. doi:10.1086/366973. JSTOR 269786. S2CID 161696751.
Ripley, George; Dana, Charles A. (1858–1863). "Carthage". The New American Cyclopædia: a Popular Dictionary of General Knowledge. Vol. 4. New York: D. Appleton. p. 497. OCLC 1173144180. Retrieved 29 July 2020.
Sidwell, Keith C.; Jones, Peter V. (1998). The World of Rome: An Introduction to Roman Culture. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-38600-5.
"Archaeological Site of Carthage". UNESCO. UNESCO. 2020. Retrieved 26 July 2020.
Vogel-Weidemann, Ursula (1989). "Carthago delenda est: Aitia and Prophasis". Acta Classica. 2 (32): 79–95. JSTOR 2459-1872.
Walbank, F.W. (1979). A Historical Commentary on Polybius. Vol. III. Oxford: Clarendon. ISBN 978-0-19-814011-5.
Walbank, F.W. (1990). Polybius. Vol. 1. Berkeley: University of California Press. ISBN 978-0-520-06981-7.
